Povodom Međunarodnog dana mira, Mreža za izgradnju mira pored dodijele Mirovne nagrade “Goran Bubalo” organizuje u Mostaru 20. septembra i Okrugli sto na temu: Stabilnost i mir u regionu, stanje i izazovi”. Jedina učesnica ovog okruglog stola biće i Gordana Vidović, aktivistica za prava žena, mirovna aktivistica i političarka iz Modriče. Sa Gordanom Vidović smo razgovarali o trenutnoj situaciji u Bosni i Hercegovini, o položaju žena u Bosni i Hercegovini, kao i miru i stabilnosti unutar naše države.
Kako biste Vi opisali bh. društvo, mnogi smatraju da se nalazimo u jednoj od najvećih kriza nakon rata?
U potpunosti se slažem da se nalazimo u jednoj od najvećih kriza nakon rata zahvaljujući neodgovornoj politici prije svega vlasti u Republici Srpskoj koje, stavljajući se u službu jednog čovjeka povlače nelegalne poteze kršeći Ustav, zakone, degradirajući Narodnu skupštinu RS i tako u potpunosti urušavaju demokratski kapacitet institucija RS. Politička kriza koja je godinama ključala u BiH kulminirala je nakon što je Sud BiH osudio predsjednika Republike Srpske na godinu dana zatvora i šestogodišnju zabranu obavljanja predsjedničke funkcije. I do sada je bilo kriza, upućivanja različitih prijetnji, ali one su uglavnom bile aktuelne tokom izbornih kampanja. Nacionalistička zapaljiva retorika i teme poput ugroženosti ovog ili onog naroda uspijevale su da dominantno utiču na građane da se opredijele za političke lidere koji pod parolom „zaštite nacionalnih interesa“ postaju legalni predstavnici i tako već tri decenije kontinuirano beskrupulozno pljačkaju javna dobra ove države.
Sada na sceni imamo prijetnje da će se Republika Srpska „mirno razdružiti“ sa Federacijom BiH što znatno usložnjava situaciju u BiH, prouzrokuje dodatnu napetost koja može dovesti do ugrožavanja postojećeg prividnog mira. Cilj ovih prijetnji je da se skrene pažnja sa pljačke javnih resursa, veoma teške ekonomske i finansijske situacije u kojoj se nalazi Republika Srpska. Ranije prijetnje SNSD-a i njihovih koalicionih partnera otcjepljenjem nisu smatrane za ozbiljno iako je sada svima jasno da je njihova politika dobrim dijelom odredila politički diskurs u BiH. Posljedice mogu biti fatalne. Zbog političke krize i opstrukcija gotovo da je zaustavljen proces evropskih integracija, a novi rok od 30. septembra 2025. koji je Evropska komisija postavila Bosni i Hercegovini za usklađivanje i dostavljanje Plana reformi u Brisel čini se da neće biti ispoštovan, što znači da će, pored već izgubljenih 100 miliona evra Bosni i Hercegovini biti uskraćeni infrastrukturni projekti vrijedni više milijardi evra. Propuštanje rokova moglo bi imati trajne posljedice na ekonomski razvoj BiH, a politička blokada prijeti trajno odgoditi bilo kakvu nadu za razvoj zemlje. Nije popularno, ali očigledno je da političari svjesno izbjegavaju donošenje radikalnijih promjena kako ne bi bilo zastoja u funkcionisanju države, te su svjesno „prepuštali“ Visokom predstavniku u BiH, navodno kritikujući takve intervencije. Tako su političari mogli lagodno da funkcionišu iako su navodno kritikovali ove njegove intervencije. Nakon što je Visoki predstavnik 2006. godine prestao da aktivno koristi „Bonska ovlašćenja“, sistem ne funkcioniše kako bi trebalo. Svakako da je turbulenta politička situacija u svijetu jedan od razloga što međunarodna zajednica ne pokreće radikalnije mehanizme kažnjavanja neodgovornih politika i političara koji krše odredbe Dejtonskog mirovnog sporazuma i ugrožavanja mira.
- Da li se u Bosni i Hercegovini imalo poravio odnos društva prema ženama?
Izražavajući želju da unaprijedi i istraje na zaštiti ljudskih prava Bosna i Hercegovina je potpisala i ratifikovala brojne međunarodne konvencije iz oblasti ljudskih prava. Uspostavljen je pravni okvir kojim se garantuju prava ženama i osigurava najviši nivo zaštite ekonomskih, socijalnih, kulturnih i političkih prava kao i njihova primjena u praksi. Svi do sada usvojeni dokumenti rezultat su krajnje pragmatičnih razloga, jer BiH pretenduje i promoviše se kao progresivna i kredibilna zemlja i ‘regionalni lider’ u promociji ženskih ljudskih prava. I pored ovoga, garantovana prava ženama u BiH predstavljaju samo normativni ideal, jer je primjena propisa u praksi veoma loša. Žene trpe diskriminaciju po osnovu pola u različitim oblastima života i rada, u privatnoj i javnoj sferi. Mnogo je primjera kojim se može dokazati da država samo deklarativno usvaja zakone kojim se garantuju prava ženama, svjesna da je to iskorak prema međunarodnim institucijama koje prate donošenje zakona. Uprkos činjenici da su žene značajno doprinosile dobrostanju zajednica i domaćinstava u ekstremno teškim okolnostima, da žene čine više od polovine stanovništva, te da se neprekidno bave mirovnim radom, žene su u potpunosti bile isključene iz mirovnih pregovora, a i danas su isključene iz svih procesa izgradnje društva. Isključivanje žena očigledno nije rezultat njihove ćutnje, neaktivnosti ili manjka njihovih zahtjeva da budu uključene. Radi se o tome da muške elite na vlasti ne smatraju žene relevantnim akterkama za bavljenje pitanjima izgradnje mira. U tome im svesrdno pomažu međunarodne organizacije koje ne žele da čuju apele žena za njihovim aktivnim učešćem u reformskim procesima.
- Koji su najteži i najčešći izazovi sa kojima se suočavaju žene?
Napredak u ostvarenju rodne ravnopravnosti je veoma mali, obzirom da se poslednjih godina veoma aktivni antirodni pokreti, koji sprečavaju usaglašavanje zakonskih propisa sa međunarodnim standarima. Nasilje je najveći izazov s kojim su suočene žene u Bosni i Hercegovini ali i širom svijeta. Među različitima oblicima diskriminacije izdvajaju se: nasilje u porodici, diskriminacija u oblasti rada, zapošljavanja i pristupa resursima, diskriminacija u učešću u javnom i političkom odlučivanju, a naročito se izdvaja višestruka marginalizacija, a u tom položaju su žene žrtve rata, žene žrtve nasilja, žene na selu, žene sa invaliditetom, samohrane majke, Romkinje, izbjeglice i raseljena lica, žene u sportu i druge višestruko marginalizovane grupe. Ove grupe žena trpe diskriminaciju i po osnovu pola i po osnovu nekog drugog svojstva ili situacije u kojoj žive, što dodatno otežava njihov položaj. Kompleksna politička i ekonomska situacija, povećani uticaj retrogradnih stavova, diskriminacija na osnovu pola najranjivijih kategorija stanovništva, povećan broj prijavljenih slučajeva nasilja i femicida, siromaštvo koje ima uticaj na zdravstvene, fizičke i ekonomske uslove, niska zastupljenost žena na pozicijama donošenja odluka, pokazuju da je potrebno još puno raditi da bi se ostvarili principi rodne ravnopravnosti u praksi i implementirale rodno- odgovorne politike.
- Kako komentarišete stanje u regiji, svjedočimo velikim protestima u Srbiji?
Generalno mogu reći da je stanje u regiji veoma turbulentno. U Srbiji već dugo traju protesti studenata koji izazivaju kod mene divljenje i izuzetne simpatije, obzirom da se dešavaju širom Srbije. Nisam iznenađena ponašanjem režima koji se u javnosti predstavljaju kao da je stanje potpuno normalno ili šalju potpuno iskrivljenu sliku o stvarnom stanju. Ovi protesti ne mogu beskonačno trajati, a još se ništa konkretno ne dešava. Vučić neće dobrovoljno otići sa vlasti, izbore ne želi da raspiše. Mnogo više me zabrinjava to što ne vidim neku novu snagu koja bi bila sposobna da preuzme državu i vodi je ka evropskim integracijama.
- U Mostaru ćete učestvovati na Okruglom stolu pod nazivom “Stabilnost i mir u region”. Koliko danas svjedočimo miru i stabilnosti?
Politička dešavanja u regionu podsjećaju na reprizu dešavanja početkom devedesetih godina prošlog vijeka. Domaći političari koriste strah kao moćno oružje za ostvarivanje svojih ciljeva. Oni nisu zainteresovani za izgradnju potpunog mira jer konstantnim dizanjem tenzija stvaraju strah među stanovništvom kojim se hrane i održavaju na vlasti. Narativima o neprijateljima i odbrani spinuju stvarnost koja govori da gubimo stanovništvo, imamo korumpiran sistem i živimo ispod ili na granici siromaštva. Mir u Bosni i Hercegovini je moguć tek kada budu poražene one političke stranke i pojedinci koji žele da provedu svoje neostvarene ratne ciljeve, kao što je secesija Republike Srpske od Bosne i Hercegovine, formiranje trećeg (hrvatskog) entiteta, ili stvaranje unitarne države. Ove antidejonske tendencije više-manje potpomažu određene politike iz susjednih država kojima ovakva BiH ne odgovara. Problem je što nemamo dovoljno odvažnih i istrajnih političara koji će ostati umjereni i dosljedni svojim stavovima. To je jedini način da i birače uvjere da je to jedina ispravna politika koja ovu državu i cijeli region može voditi ka prosperitetu.