Dođe ti da odeš daleko od svih da ne vidiš nikoga, da ne čuješ glasove svakodnevnice, jer ti se život vrti oko ljudi i glasina koje te iz dana u dan opterećuju htio ti to primjetiti ili ne.
Postavlja se pitanje zašto ljudi su pojedini ljudi zli jezici, i to samo jezici koji su nepisani i drže se tih nekih nepisanih pravila. Zar postoje ljudi koji su opterećeni drugima iz dana u dan, i kažu da je toga uvijek bilo i da će biti. Zar je bitno ko je došao, prošao, ko je šta kupio i slično, zar su ljudi ti koji ti daju nafaku i određuju tvoj život ili si to ti sam. Zapitaš li se ti, ljudsko biće koje čitaš ovo, zar nam se u životu sve svelo na to šta drugi kaže i zašto je to tako?
Možda zato jer nam je od pamtivjeka uvijek bilo bitno šta ko drugi kaže, možda zato jer nas je strah da će nas okolina odbaciti samo možda zato sto imamo drugu boju kose, kože, drugačije lice, odjeću, obuću, ili pak zato što odskačemo od svih tih nepisanih pravila. Pa kad su već nepisana zašto ih poštujemo, zašto ih uopšte čitamo tim nekim narodskim jezikom koji je od pamtivjeka nerazumljiv, ali se i dalje poštuje.
Ljudi nam odlaze iz dana u dan, jer pored poštovanja tih pisanih pravila ili normi moramo da poštujemo i ta neka nepisana pravila i nepisane norme. Život jeste čudo, a da li ste se vi osjećali čudno kada vas je neko ružno pogledao, kada vam je bio otkopčan obični „šlic“ ili pak kada ste obojili svoju kosu u neku drugu boju pa vas svi čudno gledaju.
Promjeniti sebe ne znači mjenjati druge, ali isto tako pokušati promjeniti bilo koga drugog je uspjeh jer ste pokušali. Nismo sami onda kada mislimo da nam je svijet propao, kada mislimo da su nas svi odbacili, jer ne daju ti isti ljudi nafaku nego neko ili nešto sa neba kako god ko to zvao.
Sigurnost u sebe je jača nego sigurnost u druge, jer jačina i stabilnost u sebe može doprinjeti uspjehu da druge postavite na mjesto gdje su odavno trebali biti. Postoje te narodske priče koje su istinite, ali isto tako postoji svjet u kojem možeš bar u mislima i samoći, odlutati da nađeš kutak samo svoj, bez obzira na boju kose, kože, posla i svega.
Zar nije lijepo biti svoj, a pritome nikome ništa ne radiš, zar nije lijepo osjećati se dobro u svojoj koži i uživati u sebi. Zar je bitno ko će sta reći ako postoji među tim nepisanim pravilima rečenica „Nije se rodio ko je narodu ugodio“, pa ako nije zašto gledamo šta će ko reći.
Živjeti život je sreća, biti zdrav je sreća, voljeti je sreća, a pri tome svemu je najveća sreća što nikome nisi naškodio zato što si svoj.
Neki će dok budu čitali ovo misliti kako ja sad namećem svoja pravila, ali ne, ja samo živim svoj život, zato i ti svoj uzmi u ruke i kreni ŽIVJETI ONAKO KAKO SE OSJEĆAŠ I KAKO VOLIŠ, A NE ONAKO KAKO TI GA DRUGI NAMEĆU…
Napisao: Ademir Eminović
