Osnovan 2006. godine kao dio globalne mreže Koledža ujedinjenog svijeta, UWC Mostar već godinama predstavlja jedinstven obrazovni model u kojem mladi iz cijelog svijeta uče da pomirenje nije samo lekcija iz udžbenika, već svakodnevni rad i proces. Svakodnevni angažman koledža došao je do punog izražaja i tokom Dana mira 2026. (od 17. do 19. septembra), kada je UWC Mostar u saradnji sa Mrežom za izgradnju mira i partnerima bio domaćin radionica, “Žive biblioteke” te sajma “Put oko svijeta za 80 minuta” na Španskom trgu. O misiji škole, svakodnevnom životu učenika i značaju mirovnih inicijativa razgovarali smo sa Harisom Idrizom, direktorom za napredak i outreach na UWC Mostar.
1. Za one koji možda prvi put čuju za United World College: šta je UWC Mostar i po čemu je jedinstven, ne samo u BiH, nego i u svijetu?
UWC Mostar je dio globalne mreže United World Colleges, obrazovnog pokreta koji postoji od 1962. godine i koji danas broji osamnaest koledža na 5 različitih kontinenata. Ideja je jednostavna: dovesti mlade ljude iz potpuno različitih dijelova svijeta da dvije godine žive, uče i rastu zajedno, prije nego što odu na Univerzitete širom svijeta. UWC Mostar je osnovan 2006. godine kao dvanaesti koledž po redu u ovoj mreži. Ono po čemu je poseban jeste to što ta ideja ovdje nije apstraktna vježba u “međunarodnom razumijevanju”, nego se odvija u gradu koji sam nosi vrlo konkretno iskustvo podjele. Mi ne učimo mlade o pomirenju iz udžbenika; oni ga svakodnevno žive, u zgradi i u gradu koji su ga prošli.
2. UWC Mostar okuplja mlade iz desetina zemalja koji žive i uče zajedno u jednom gradu koji i sam nosi iskustvo podjela. Koliko je simbolično, a koliko praktično važno što ovakav koledž postoji baš u Mostaru?
Oboje, i simbolika i praksa se ovdje zapravo prepliću. Simbolično, Mostar je grad čiji je most srušen i ponovo sagrađen, i to je slika koja govori sama za sebe. Ali za nas to nije samo lijepa metafora za brošuru, to je svakodnevnica u kojoj radimo. Naši učenici prolaze istim ulicama, upoznaju grad kroz razgovore sa ljudima koji su taj period živjeli, i uče da pomirenje nije jednokratni čin nego dugotrajan, često nezgrapan proces. To im daje nešto što se ne može simulirati u nekom drugom okruženju: uvid da podjele imaju ljudsko lice, i da mir traži rad, ne samo dobru volju.
3. Kako izgleda svakodnevica na koledžu, kada u istoj učionici i istom domu žive mladi iz potpuno različitih kultura, religija i kontinenata?
Realno, ponekad izgleda kao i svaka druga škola: čas, ručak, zadaće, trening, aktivnosti u lokalnoj zajednici. Ali ispod te rutine stalno se dešava nešto suptilnije. Cimer koji prvi put slavi svoj praznik daleko od kuće i sa kim se dijeli taj trenutak; debata na času iz historije gdje troje učenika iz tri različite zemlje imaju tri različite verzije istog događaja; kuhinja u rezidenciji gdje se u istom danu kuha hrana sa različitih kontinenata. Ništa od toga nije organizovano izvana, to je jednostavno posljedica toga što ljudi različitih iskustava dijele isti prostor dovoljno dugo da prestanu biti “onaj drugi” i postanu cimeri, prijatelj, neko koga poznaješ po imenu.
4. Vaši učenici se već treći put predstavljaju u okviru obilježavanja Međunarodnog dana mira u Mostaru. Šta ovo učešće znači koledžu, a šta samim učenicima?
Učešće UWC Mostar u obilježavanju Dana mira za UWC Mostar znači ispunjenje vlastite misije kroz saradnju sa lokalnom i širom zajednicom i doprinos izgradnji mira. Za učenike, to je prilika da govore o vlastitom iskustvu kao “ambasadori svojih zemalja” i podijele ga sa lokalnom zajednicom, đacima iz drugih škola, roditeljima i partnerima.
5. Ove godine su imali panel diskusije, prezentacije i sajam na kojem su predstavljali svoje zemlje kroz kulturu i tradiciju. Šta je Vas lično najviše dojmilo iz ovogodišnjeg programa?
Ono što me lično najviše dojmilo ove godine jeste priča koju svake godine, na svoj specifičan način, predstave učenici iz Kipra, govore publici o stvarnom stanju u svojoj zemlji, iz vlastitog iskustva. Dojmio me i panel na kojem je govorio Andrew Watson, umjetnik, međunarodni lider u obrazovanju i direktor fondacije Sustainability Education (SusEd), zajedno sa učenicima i predstavnicima lokalne zajednice. A poseban događaj je “Around the World in 80 Minutes”, gdje učenici kroz ples, pjesmu i hranu predstave svoje kulture lokalnoj zajednici. To je prelijep događaj koji na jednom mjestu spoji sedamdeset različitih nacionalnosti sa lokalnom zajednicom, i zaista imate osjećaj da ste na kratko proputovali kroz sedamdeset različitih zemalja.
6. Kako posjetioci reaguju kada na jednom mjestu, u srcu Mostara, mogu “proputovati” kroz desetine zemalja svijeta, probati, čuti i vidjeti kulture o kojima često znaju samo iz medija?
Najčešća reakcija je iznenađenje, ne toliko zbog egzotike, koliko zbog toga koliko brzo nestane distanca. Ljudi dođu očekujući nešto kao izložbu, a odu iz razgovora sa učenikom noseći njegovo ime i njegovu priču, ne samo sliku zastave i tradicionalne nošnje. Fenomenalno je vidjeti sve generacije, od djece iz vrtića do penzionera, kako iskoriste taj dan da zaista probaju tradicionalno jelo iz Španije, Francuske, Irske, Njemačke i slično, ali i da vide da, pored toliko raznovrsnosti, ljudi mogu zajedno funkcionisati u zdravoj sredini. To je razlika između turizma i susreta, a mi se trudimo da UWC day, Around the world in 80 minutes bude ovo drugo.
7. Na panelima govore mladi ljudi iz različitih dijelova svijeta, neki i iz zemalja pogođenih konfliktima. Šta njihove perspektive donose razgovoru o miru koji mi ovdje vodimo već decenijama?
Prije svega, podsjete nas da naše iskustvo, koliko god bolno bilo, nije izolovano niti jedinstveno u svojoj težini, i to nije utjeha, nego perspektiva. Kada učenik iz zemlje koja je trenutno u sukobu sjedi pored učenika iz Mostara i govore o istim temama, gubitku, identitetu, pitanju ko “pripada” gdje, razgovor prestaje biti o “našem” ratu iz devedesetih i postaje o obrascima koji se ponavljaju svuda po svijetu. To otvara prostor da se o vlastitoj prošlosti govori manje odbrambeno, jer nisi jedini koji je kroz to prošao.
8. Koliko su ovakvi javni nastupi važni za same učenike, da izađu iz okvira kampusa i postanu dio zajednice i grada u kojem žive?
Vrlo važni, i to na način koji nije uvijek očigledan izvana. Naši učenici žive u Mostaru dvije godine, ali bez ovakvih prilika lako mogu ostati u svojevrsnom krugu: škola, rezidencija, možda par kafića koje redovno posjećuju. Javni nastup ih tjera da artikulišu svoje iskustvo za publiku koja ne dijeli njihov kontekst, što je potpuno druga vještina od razgovora sa cimerima koji već tako doživljavaju priču. I, iskreno, to im vraća osjećaj da Mostar nije samo mjesto gdje studiraju nego grad čiji su, makar privremeno, dio.
9. UWC Mostar je dobitnik Mirovne nagrade “Goran Bubalo” za rad na multietničkom razumijevanju među mladima. Kako obrazovanje konkretno gradi mir, šta se dešava s mladim čovjekom nakon dvije godine života u ovakvoj zajednici?
Ono što se najviše mijenja nije uvijek stav prema “drugoj strani” u apstraktnom smislu, nego sposobnost da se neslaganje ili razlika ne doživi automatski kao prijetnja. Kad dvije godine dijeliš sobu, projekat, tešku noć prije ispita sa nekim čiji je jezik, religija ili politička pozicija drugačija od tvoje, razlika prestaje biti teorijska kategorija i postaje samo još jedna osobina osobe koju poznaješ i kojoj vjeruješ. To je, po meni, suština mirovnog obrazovanja: ne da svi misle isto, nego da razlika prestane biti razlog za strah.
10. Mnogi vaši učenici iz BiH kroz koledž prvi put steknu bliske prijatelje iz “one druge” sredine. Da li imate primjer priče koja najbolje ilustruje tu transformaciju?
Učenici se jako brzo zbliže, bez obzira iz koje sredine dolaze, jednostavno zato što im je omogućena svakodnevna interakcija sa osobama iz drugog dijela BiH, ali i cijelog svijeta. Kad u jednoj sobi imate učenike iz BiH, Italije, Španije i Japana, sasvim je normalno da su radoznali, da pitaju i istražuju jedni o drugima i da na svoj način dolaze do zaključaka o tome šta se dešava u svijetu. Fenomenalno je vidjeti koliko se učenici iz svijeta trude prilagoditi Mostaru i BiH, redovno uče jezik kako bi se mogli sporazumjeti sa ljudima ovdje. Ta svakodnevna interakcija je ono što zapravo gradi mostove koje svi pamte.
11. Šta bi obrazovni sistem u BiH mogao naučiti iz UWC modela, zajedničkog života, dijaloga i učenja kroz razlike?
Najvažnija lekcija vjerovatno nije kurikularna, nego strukturalna: djeca uče jedni od drugih najviše onda kada dijele prostor i vrijeme, ne samo učionicu na sat vremena. Naš obrazovni sistem je, nažalost, uglavnom organizovan tako da djecu iz različitih zajednica fizički razdvaja, različite škole, različite smjene, “dvije škole pod jednim krovom”. UWC model pokazuje suprotno: da zajednički život, uz jasna pravila i podršku, sam po sebi radi posao koji dovodi do strukturalnih promjena. Ne mislim da je to lako primjenjivo preko noći na cijeli sistem, ali mislim da je to pitanje koje BiH mora ozbiljnije postaviti sebi.
12. Kako mladi iz BiH mogu postati učenici UWC Mostara? Šta ih čeka u procesu prijave i kakve mogućnosti im se otvaraju nakon koledža?
Svake godine, sredinom decembra, Nacionalni komitet BiH raspisuje javni poziv za učenike iz BiH da se prijave i prođu proces selekcije. Poziv ostaje otvoren do kraja januara, a učenici koji ispunjavaju postavljene kriterije prijavljuju se na polugodištu drugog razreda srednje škole. Nakon prijave, Nacionalni komitet provodi niz testiranja: od pismenih provjera znanja iz matematike, engleskog jezika i opšteg znanja, do kratkih intervjua i grupnog rada. Ukoliko učenik bude odabran za stipendiju UWC Mostara, priključuje se svojim vršnjacima kao redovan učenik trećeg razreda srednje škole, u okviru IB Diploma programa namijenjenog učenicima od 15 do 18 godina. Nakon stečene IB diplome, učenici imaju mogućnost da pohađaju različite univerzitete širom svijeta od univerziteta u BiH, preko NYU Abu Dhabi, do univerziteta poput Princetona, Yalea i Harvarda, ali i drugih evropskih univerziteta kao što je Bard College Berlin.
13. Vaši svršeni učenici danas studiraju i rade širom svijeta. Koliko njih ostaje povezano s BiH i vraća li se to iskustvo nekako našoj zemlji?
Trenutno imamo preko 1700 alumnija koji su aktivni širom svijeta. Kada je riječ o učenicima iz BiH, određeni dio se vraća u zemlju i nastavlja svoj profesionalni put, otvaraju biznise ili se zapošljavaju u raznim firmama. Najviše ih gravitira Sarajevu, gdje su se vratili, žive, rade i osnivaju porodice, ali i Mostaru i drugim gradovima. Ono što je posebno jeste da alumni UWC Mostara ostaju jako vezani za UWC pokret i na svoj način pokušavaju vratiti lokalnoj zajednici u Mostaru. Tako su, na primjer, kroz Euro 1 kampanju i UWC Mostar Endowment “Bridge to the Future”, alumni uspjeli prikupiti sredstva za stipendiju za učenika iz BiH koja se dodjeljuje svake godine i dodjeljivat će se sve dok postoji UWC Mostar. Alumni takođe vraćaju kroz vrijeme i talenat, dijeleći svoja iskustva sa univerziteta i iz života kroz radionice i predavanja sa trenutnim učenicima UWC Mostara.
14. Šta biste poručili roditeljima koji se možda dvoume, vrijedi li poslati dijete u ovakvu međunarodnu sredinu?
Bilo koje dijete koje razmišlja o upisu na UWC Mostar nema šta izgubiti, samo može dobiti nešto pozitivno. Ukoliko uspije proći selekciju i dobiti stipendiju za UWC Mostar ili neki od drugih UWC koledža, super, a ukoliko ne, opet je super, jer nije ništa izgubilo: vraća se u obrazovnu ustanovu gdje je i bilo i nastavlja svoj obrazovni put. Upoznalo je nove ljude, vršnjake, vidjelo kako funkcioniše jedan sistem koji je možda drugačiji od našeg akademskog sistema. Ono što bih rekao jeste da UWC Mostar nije zamišljen kao mjesto gdje dijete gubi svoj identitet u moru drugih kultura, nego mjesto gdje ga, kroz susret sa različitim, bolje upoznaje i jača. Naši učenici iz BiH ne postaju “manje domaći”, postaju ljudi koji svoju zemlju mogu jasnije objasniti svijetu, jer su morali naučiti da to rade svaki dan. A uz to dobijaju obrazovanje i mrežu vršnjaka koja im otvara vrata na način na koji rijetko koja druga škola u regionu može.
15. I za kraj, Mirovni dani su iza nas, ali misija ostaje. Kakav Mostar, i kakvu BiH, vide vaši učenici kroz dvadeset godina i šta mi danas možemo uraditi da ta slika postane stvarnost?
Naši učenici, i domaći i strani, uglavnom zamišljaju Mostar u kojem se pripadnost gradu ne mjeri time na kojoj si strani rijeke odrastao, nego time šta si u njemu izgradio. Grad u kojem je most simbol, a ne granica. Da bi ta slika postala stvarnost, mislim da najviše možemo uraditi upravo ono što pokušavamo raditi u malom, kroz koledž i kroz Dane mira: stvarati što više prilika da se mladi ljudi iz različitih dijelova grada i zemlje jednostavno sretnu, provedu vrijeme zajedno i shvate da im budućnost, ako je uopšte žele imati, mora biti zajednička.
Projekat Dani mira podržan je od strane Forum Ziviler Friedensdienst e.V. (ProPeace, Sarajevo).