Povodom Dana mira, intervju o predstavi „Krvotok kamena“ donosi duboko promišljanje o tome kako umjetnost pomaže da sjećanje prestane biti sredstvo podjela, a postane most za susret, razumevanje i građenje zajedničke budućnosti.
Svrha i metafora: Šta predstavlja pojam „krvotoka kamena“ za Mostar i na koji način predstava progovara o memoriji, krhkosti i snazi ovog grada?
„Krvotok kamena“ je za mene metafora Mostara, ali ne samo Mostara kao grada od kamena. To je grad kroz koji nešto stalno protiče. Protiču ljudi, susreti, ljubavi, mržnje, sjećanja, odluke, odlasci i povratci. Protiče život. Kamen obično doživljavamo kao nešto čvrsto, nepomično i trajno. A Mostar nas je naučio da i kamen može biti ranjen, srušen, razoren. Ali nas je isto tako naučio da se nešto što je srušeno može ponovo izgraditi. Zato je „Krvotok kamena“ spoj onoga što izgleda nepokretno i onoga što je živo. Predstava nije pokušaj da ispričamo istoriju Mostara. Ona pokušava da kroz tijelo, pokret, tišinu, ritam i odnose među ljudima postavi pitanje šta se događa čovjeku kada se nađe pred rušenjem, gubitkom, čekanjem, nadom i mogućnošću susreta. Zato mi je važnije da gledalac nešto osjeti nego da mu ja kažem šta treba da misli. I predstava još nije završena. To je važno. Ona je rad u procesu. Uostalom, ja uvijek govorim da predstava nije gotova dok nije izvedena posljednji put.
Kultura sjećanja: Kako „Krvotok kamena“ doprinosi izgradnji iskrene kulture sjećanja u odnosu na dominantne političke narative?
Mi u Bosni i Hercegovini imamo mnogo sjećanja, ali često imamo malo zajedničkog sjećanja. Problem nastaje onda kada se sjećanje pretvori u političko vlasništvo. Kada neko kaže: ovo je naše sjećanje, ovo je vaše, ovo se smije pamtiti, a ovo ne smije. Tada sjećanje prestaje biti prostor razumijevanja i postaje sredstvo podjele. Teatar može ponuditi nešto drugo. Ne može promijeniti prošlost, ali može promijeniti naš odnos prema njoj. Mene ne zanima teatar koji će publici držati predavanje o tome šta je dobro, a šta loše. Zanima me teatar koji će čovjeka dovesti u situaciju da sam sebi postavi pitanje. Zato i „Krvotok kamena“ ne pokušava da daje političke odgovore. Ona, predstava, govori o čovjeku. O njegovoj potrebi da preživi, da se susretne, da nešto izgradi, da pronađe drugog čovjeka. A kada govorite o čovjeku, onda više nije moguće lako pobjeći u kolektivne parole.
Emocija i scenski izraz: Kakve je emocije izvedba probudila kod publike i koliko teatar može probiti emotivne i ideološke blokade?
Ne bih govorio u ime publike. To je jedna od stvari koje teatar mora poštovati – gledalac ima pravo na vlastitu reakciju. Ali vjerujem da teatar može otvoriti ono mjesto u čovjeku do kojeg argument često ne može doći. Mi možemo satima nekome objašnjavati zašto treba razgovarati, zašto treba razumjeti drugoga, zašto ne treba mrziti. A onda se na sceni dogodi jedan pogled između dvojice ljudi i odjednom gledalac prepozna nešto svoje. U „Krvotoku kamena“ pokušavamo upravo to. Ne ilustrirati emociju nego je proizvesti scenskim odnosom. Ako teatar uspije da čovjeka makar na nekoliko minuta izvede iz njegovog unaprijed pripremljenog stava i natjera ga da drugoga vidi kao čovjeka, onda je uradio mnogo.
Teatar kao prostor slobode: Koliko je danas teško sačuvati eMTeeM kao nezavisan prostor za dijalog i beskompromisnu istinu?
Teško je. Ali mi nikada nismo ni mislili da je lako. eMTeeM je 52 godine opstajao upravo zato što nije čekao da mu neko drugi kaže šta smije biti. Mi smo radili ono u šta vjerujemo. Nezavisnost nije samo pitanje novca. Ona je pitanje unutrašnje slobode. Možete imati novac i biti potpuno neslobodni. Možete imati vrlo malo i ipak sačuvati pravo da kažete ono što mislite. Naravno, materijalni uslovi su važni. Kada jedna institucija nema svoj prostor, kada plaća komercijalni najam i kada mnogo energije mora trošiti na golo preživljavanje, onda ostaje manje energije za umjetnički i pedagoški rad. Ali ono najvažnije još uvijek imamo – slobodu da postavljamo pitanja. A teatar koji ne smije postavljati pitanja prestaje biti teatar.
Aktivizam kroz generacije: Koliko se stav mladih prema miru, podjelama i suočavanju s prošlošću promijenio od osnivanja teatra do danas?
Promijenile su se okolnosti. Mladi se mijenjaju. Društvo se mijenja. Ali potreba mladog čovjeka da bude prihvaćen, da pripada, da nešto otkrije i da se dokaže – nije se promijenila. Ja sam kroz eMTeeM upoznao stotine i stotine mladih ljudi i uvijek me iznova iznenadi koliko su oni spremni učiti jedni od drugih kada im damo prostor.
Mi ne počinjemo od toga da mladom čovjeku kažemo:
„Ti moraš misliti ovako.“
Počinjemo pitanjem.
Šta misliš?
Zašto tako misliš?
Možeš li pogledati iz drugog ugla?
I upravo tu počinje dijalog.
Meni je najveći uspjeh eMTeeM-a to što su kroz njega prošle generacije mladih ljudi koji su postali, prije svega, bolji i kreativniji ljudi. Ne moraju svi postati umjetnici. To nikada nije bio naš cilj. Ako neko kroz teatar postane bolji roditelj, bolji prijatelj, bolji kolega, spremniji da sasluša drugog čovjeka – onda je teatar uradio svoj posao.
Uloga umjetnosti u podijeljenim zajednicama: Kako dramski odgoj i teatar mogu ponuditi konkretne alate za prevazilaženje etničkih i društvenih podjela?
Tako što čovjeka uče da bude odgovoran za ono što radi i govori. Kod nas je često problem što djecu i mlade učimo da odgovore. Mnogo manje ih učimo da postavljaju pitanja. U eMTeeM-u je obrnuto. Mi postavljamo pitanja, a mladi traže odgovore kroz igru. I tu dolazimo do onoga što često govorim: etika je iznad estetike.
Meni nije dovoljno da neko lijepo govori tekst. Važno mi je šta taj čovjek misli dok govori. Još važnije – šta radi kada nema teksta. Zato je naš teatar mnogo više od učenja glume. To je vježba odgovornosti. Kada zajedno rade ljudi različitih iskustava, karaktera i pogleda, oni moraju naučiti slušati drugoga. Moraju čekati. Moraju napraviti prostor drugome. Moraju prihvatiti da njihov odgovor nije jedini mogući odgovor.
To su vrlo konkretne lekcije za život.
Kada se ugase reflektori i završe manifestacije, šta u Mostaru ostaje kao stvarni mirovni rad?
Ostaje ono što smo napravili između dvije manifestacije. Ako se 21. septembra govori o miru, a 22. septembra nastavimo živjeti kao da nas se to ne tiče – onda smo obilježili datum, a nismo gradili mir. Mirovni rad je mnogo dosadniji i mnogo teži od manifestacije. To je razgovor sa čovjekom s kojim se ne slažete. To je odluka da ne ponovite mržnju koju ste čuli. To je spremnost da odete među mlade. To je zaštita prostora koji govori o zajedničkom životu. To je i teatar koji 52 godine okuplja ljude. Mostar ima mnogo ljudi i organizacija koje rade na miru i dijalogu. Ovakvi programi su važni jer stvaraju mogućnost da se ti ljudi sretnu. Ali pravi rezultat počinje tek poslije programa.
Kako gledate na odnos lokalnih vlasti i društva prema Partizanskom spomen-groblju?
Partizansko spomen groblje je mnogo više od mjesta na kojem su ukopani ljudi. Ono je memorijal, umjetničko djelo, prostor sjećanja i jedna od najvažnijih lekcija koju Mostar može ponuditi budućim generacijama.
Zato ne mislim da pitanje treba svesti samo na to hoće li trava biti pokošena ili hoće li biti popravljena ograda.
Naravno da treba zaštititi prostor i obnoviti ga. I dobro je što su u posljednje vrijeme pokrenuti određeni postupci vezani za obnovu, zaštitu, video-nadzor i uređenje prostora. Grad je tokom 2026. godine vodio i postupak javnog uvida u izmjene regulacionog plana za područje između Partizanskog spomen groblja i Ulice kralja Petra Krešimira IV.
Ali za mene je suštinsko pitanje: šta ćemo mi sa tim prostorom kada ga obnovimo?
Možemo obnoviti kamen. Moramo obnoviti i odnos prema vrijednostima koje taj kamen predstavlja.
Na koji način Partizansko spomen groblje može biti edukativni prostor za mlade i opomena protiv savremenih oblika mržnje i fašizma?
Tako što mladom čovjeku neće samo pokazati ko je gdje ukopan, nego će mu postaviti pitanje: zašto su ti ljudi poginuli? Partizansko spomen groblje treba ponovo postati mjesto učenja. Tamo se može učiti historija, ali i arhitektura, umjetnost, urbanizam, književnost, etika, građansko obrazovanje. Može se govoriti o Drugom svjetskom ratu, ali i o tome šta se događa kada čovjek drugog čovjeka počne doživljavati kao neprijatelja samo zato što je drugačiji. To je meni suština antifašizma. Antifašizam nije samo odnos prema jednom istorijskom događaju. To je civilizacijski odgovor na ideju da neki ljudi vrijede više od drugih. Ako to naučimo mlade, Partizansko spomen groblje neće biti samo spomenik prošlosti. Bit će škola za budućnost.
Godinama se borite za zaštitu i obnovu Partizanskog spomen groblja. Gdje se trenutno nalazi ta borba i postoji li politička volja?
Mislim da danas možemo govoriti o određenim konkretnim pomacima, ali ne bih rekao da je borba završena.
Postoje postupci obnove i zaštite, a u 2026. godini vidljivi su i konkretni koraci vezani za projektnu dokumentaciju za ulaznu kapiju i ogradu, kao i druge aktivnosti na prostoru groblja.
Istovremeno, pitanje prostora oko spomen-groblja pokazuje da se zaštita ne može posmatrati izolirano od šireg urbanističkog konteksta. Strukovne organizacije su upravo zbog toga reagovale na pojedine prijedloge uređenja okolnog prostora.
A ja bih volio da konačno prestanemo govoriti samo o sanaciji. Treba govoriti o revitalizaciji. Nije dovoljno da Partizansko spomen groblje ne bude uništeno. Ono treba ponovo živjeti. Tamo trebaju dolaziti djeca. Studenti. Turisti. Umjetnici. Istoričari. Građani Mostara. Ako ga samo fizički obnovimo, a ostavimo praznim, nismo završili posao.
Antifašizam kao temelj mira: Na koji način Partizansko spomen groblje može biti opomena protiv savremenih oblika mržnje i fašizma?
Ja bih rekao još nešto: Partizansko spomen groblje ne treba mladima govoriti samo „ne zaboravite prošlost“.
Treba im govoriti: ne dozvolite da se ponovi princip po kojem je ljudski život manje vrijedan zato što pripada drugom narodu, vjeri ili ideji.
To je mnogo šira poruka. Antifašizam za mene nije muzejski predmet. On je svakodnevna odluka da stanete na stranu čovjeka kada je čovjek ugrožen. Zato Partizansko spomen groblje može biti izuzetno važan prostor obrazovanja. Ne samo zato što čuva sjećanje na poginule antifašiste, nego zato što čuva jednu ideju zajednice. A Mostaru je ta ideja danas potrebna možda više nego što smo spremni priznati.
Poruka za kraj
Šta za Vas lično predstavlja mir u današnjem vremenu – samo odsustvo sukoba ili nešto dublje?
Mir nije odsustvo rata.
Čovjek može živjeti bez pucnjave, a da i dalje živi u dubokom nemiru.
Za mene je mir stanje u kojem čovjek ne mora strahovati od drugog čovjeka samo zato što je drugačiji.
Ali mir je i nešto mnogo zahtjevnije od toga.
Mir je sloboda.
Mir je dostojanstvo.
Mir je pravo da govoriš i pravo drugoga da govori.
Mir je mogućnost da dijete odraste ne učeći koga treba mrziti.
Mir je spremnost da čuješ drugoga čak i onda kada se s njim ne slažeš.
I zato mislim da se mir ne dobija. Mir se gradi.
Kao most.
Kao kuća.
Kao predstava.
Korak po korak.
I možda je upravo zato teatar važan.
Jer predstava nikada nije gotova.
Kao što ni mir nikada nije završen.
Mi ga svakoga dana ponovo pravimo.
Ili ga svakoga dana ponovo rušimo.
Projekat Dani mira podržan je od strane Forum Ziviler Friedensdienst e.V. (ProPeace, Sarajevo).