Napisala: Žana Alpeza
Prije par dana se vraćam poslovno iz Sarajeva i navratim u jedan prodajni centar van grada na putu prema Hercegovini. Ulazeći na ulazu na podu sjedi mlada žena, negdje oko 35 do 40 godina. Prvo što mi je duboko ostalo u pamćenju su oči, ništa drugo, a ne vide se jer su promrzle, crvene, krhke ruke… crvene od hladnoće, vani je jako hladno, gleda u pod, i ispružila ruke da joj netko nešto da.
Prvo što sam pomislila i uradila je da sam iz torbe izvadila rukavice i dala joj… (te joj dala nešto novca). Ulazeći u centar kroz glavu me misao ne prestaje pratiti, treba se voziti još dva i pol sata do kuće, a ova slika mi u glavi. Znam da svaki dan viđamo ljude koji prose, pogotovo Romi, ali ova žena mi je ostala sjećanju… Gledam joj jaknu, dugi teksas, sjedi na papiru, kosa joj dugo neoprana… Pitam je kako može biti tu uz ovakvu hladnoću. Kaže nema gdje, da ljudi nešto daju, nema posla, ima bolest u kući… tuga…
Uđem i razmišljam što ću… ne mogu mirne savjesti biti, i uzmem u centru hrane, kruha, salame, pašteta, slatkiša, sok, itd… I razmišljam, može se par dana hraniti da ne bude na ovoj hladnoći.
Ostavim joj tu hranu, ona mi se do neba zahvaljuje.
Tamna strana naše svakodnevice… zašto moraju ljudi biti gladni, a mi bacamo hranu… zašto kupujemo odjeću i obuću, a nemamo više mjesta u ormaru… koliko se dotjerujemo, šminkamo, friziramo…itd… Ova žena ne može da obezbjedi osnovnu hranu za preživljavanje..
Nekome je tamna, nekome nije…
