Kratka priča što slijedi mogla bi se možda proglasiti namještenom jer se umetnula evo baš u dane praznika, ponosa i patriotizma. Ali nije. Slučajno sam za nju saznao u petak, uz zastave i cvijeće, silne molitve i slikanja kod raznih spomenika nekadašnjim herojima, drugačijim od nas danas.
Piše: Zlatko Dizdarević za Interview.ba
Ako se i posumnja u tajming priče, ne može u autentičnost. Ispričao mi je školski drug, nestaško iz gimnazije, tada proglašavan velikim talentom za razne marifetluke. Od svega je kasnije odabrao jedan kojemu se malo ko nadao. Postao je vrhunski i poznati “stručnjak” za obijanje kasa, noćnih brava i druge nezakonite nestašluke po gradu. Tako i upisan na odgovarajuće spiskove u policiji. Za mnoge od njih to je značilo, uz ostalo, i sklanjanje iz grada na sigurno, sa jaranima iste ili slične krvne grupe, u danima kada je Sarajevo ugošćavalo nekoga baš važnog, uglavnom iz svijeta. Ili uz posjete onog nama najvećeg u onim vremenima. Slično je bilo, naravno, i povodom rijetkih a velikih manifestacija o kojima će svijet čuti. Poput Olimpijade.
Taj je moj drugar – ime neću, stare grijehe je okajao i dao se kasnije u pošten i uspješan posao na sjeveru Evrope – došao u Sarajevo minulih dana i potražio me, uz ostalo, i posebnim razlogom. Veli, pročitao je na nekom portalu moj tekst o Olimpijadi u Sarajevu, onaj o Jureku i bureku, o gradu, raji, sreći većoj od ikada zapamćene. Priznaje, stislo mu se u grudima. Pa htio da mi toj “dirljivoj priči o danima kada smo svi bili veliki” doda nešto što, tačno je, nisam do sada znao. Uhvatih na trenutak posebno naglašeno ono “svi”, znajući mu prošlost ali dobro, godine su od tada prošle, svašta je drugačije. Pa i mnogi nestašluci čak i veći od “bravarskih” i džeparoških onda. A istina jeste, svi su disali kao jedan i bilo je čarobno. U istom ovom gradu. Ko bi rekao.
Njegova priča kaže: “Znali smo onda gdje će i kako će nas nekoliko stotina hairlija iz Sarajeva, i šire iz Bosne i Hercegovine, provesti Olimpijadu. Grandiozan događaj tražio je i rigorozniju selekciji onih koje treba skloniti sa ulica, pa nas je bilo više nego obično. Skupljani smo pozivom na jednom mjestu i saopštavano nam je gdje smo od tada do tada, na okupu i na oku, koliko je to dana, kakav nam je raspored po tim “smještajima” izvan grada, za tu priliku već uobičajeno pripremljenim. Mnogi su uvijek imali spakovanu torbu za iznenadni poziv. Sve rutinski”.
Priča drugar dalje: “Sastanku toga dana, uz onog zaduženog za nas iz Službe, bio je i jedan mnogo značajniji, a nama poznat. Nešto se, znači, spremalo posebno. Počeo nam je susret rečenicom koju ću pamtiti cijelog života, i ne samo ja. Rekao je, uz uvod o Olimpijadi, kako su odlučili da nam ponude da pomognemo mi njima, za zajedničko dobro i grada i svih nas. I da oni znaju da mi to možemo, da imaju povjerenja u našu ljubav prema gradu i, je li, patriotizam, a oni će se potruditi da pomognu nama. Rekao je i da u službi ima onih što su sumnjičavi povodom ove ideje, ali je on siguran da možemo prihvatiti prijedlog koji je bio – odustanite od svojih ‘aktivnosti’ u vrijeme Olimpijade, pomozite nam da tako bude i sa onima koje znate i možete ih držati pod kontrolom, a to znači da ste u svojim kućama sa svojima. Ne ograničavamo vas ni u čemu i ostavljamo vas u gradu na slobodi tih olimpijskih dana. Znamo da ako hoćete, možete da budete velika pomoć Sarajevu da uđe u istoriju po još jednoj priči – biće to jedina Olimpijada radi koje policija nije sklonila sa ulica ni jednog poznatog po kriminalanim radnjama…”
Moj drugar, danas mirni i veseli penzioner koji je poslije Olimpijade izašao iz svijeta stalno privođenih i vratio se drugim talentima, sjeća se kako prvo nisu vjerovali onome što su čuli, a kako ih je potom preplavilo, bezmalo sve, sasvim novo osjećanje. Ono kako se može biti u velikoj zajedničkoj priči Grada, i svi skupa dio velike pobjede…Kaže mi, znam da ovo zvuči patetično, ali tako je bilo. Pominjao je mnoga imena sa one liste, a među njima i neke kasnije prepoznate u ratu, na pravoj strani.
Rezultate ove “operacije” prepoznavali smo onda u Sarajevu i ne znajući šta je u pozadini. Ta tada ipak hrabra ponuda nije bila “poslovna”, već značajna kao priča o povjerenju. Porodila je potpuno novi, reklo bi se neozakonjeni sistem najefikasnije kontrole kriminala u specijalnom momentu ali, u društvu koje je bilo taman onoliko drugačije nego danas, koliko je bilo potrebno da ovakav potez uspije. Mnogi mali ili veći, a neregistrovani kriminalci koji su nestrpljivo čekali Olimpijadu da bi se omrsili, bili su unaprijed i potpuno neočekivano pročitani i spriječeni od onih koji su bili “njihovi”, ali ovaj put motivirani nečim što se zvalo povjerenje i osjećaj – zajedno smo sa Gradom koji igra svoju najveću igru do tada.
Kriminal u Sarajevu za vrijeme Olimpijade, zna se danas, bio je na najnižem poznatom nivou u svijetu. Svi su gostima bili na usluzi na svakom koraku, a to što je među najljubaznijima bilo i onih inače problematičnih, malo je ko znao i primjećivao. Onaj ko je smislio ovu veliku, a zapravo čisto ljudsku priču što je polazila od jednostavne činjenice – povjerenja prije osude, ostao je u pozadini. Osim za one koji su bili na inicijalnom sastanku a evo danas, jedan od njih imao je potrebu da o tome progovori. Zašto? Pa zato, kaže, što se sjeća nečega čega više nema.
U razgovoru nakon ove priče, i uz piće na praznik, školski jaran kazao mi je onako kao usput: “Znaš, tuga je što sam danas siguran da se ono isto, onako, sada ne bi mogli ponoviti. Ni kriminalci ali ni zvanične face nisu što su nekad bili. Po nečem su baš slični. Briga ih i za Rajvosa i za ponos”.
A što bi i bili, složili smo se. Evo i političari koji sad ubiše poštenjem i patriotizmom na sve strane nisu ni blizu k'o nekad. Raja koja bi mogla, ne sklanja ih. Kupljeni i oni. Ili kukavice.
“Zato se i sjećam Olimpijade sa nostalgijom.Druga raja bila, i drugi grad. I face i kriminalci.”