Zbogom, sekularna državo

Na usluzi Katoličkoj crkvi – predstavnici Vlade, Sabora i predsjednica Republike
Foto: Marko Lukunić/PIXSELL

Bleiburško okupljanje primarno je oplakivanje ustaške tvorevine. Mada službena Hrvatska na tome predano radi, ona to neće priznati. Ona ostaje vjerna formuli o Hrvatskoj kao ‘katoličkoj zemlji’ i time potire floskulu o sekularnoj državi

Piše: Tomislav Jakić za Portal novosti

Da je odvajanje crkve od države, mada utemeljeno u Ustavu, u Hrvatskoj od samoga početka njezine neovisnosti manje-više upitno, o tome nema dvojbe. A ako je i bilo, više je nema, jer nedavni događaji opravdavaju da se u Republici Hrvatskoj kaže: zbogom, sekularna državo! Činilo se kao da će ključni protagonist tih zbivanja biti samo potpredsjednica Vlade i šefica resora vanjskih poslova, no pridružili su joj se predsjednica Republike, predsjednik Hrvatskog sabora i čitav niz predstavnika što političkih snaga desnice, što desnici i Katoličkoj crkvi u njezinom hrvatsko-klerikalno-revizionističkom izdanju bliski čelnici nekih nevladinih udruga.

Ministrica vanjskih i evropskih poslova (i potpredsjednica Vlade) otišla je u posjet Vatikanu, što je posve uobičajeno. Vatikan jest formalno i država, što omogućava takav posjet smjestiti u okvire međudržavnih odnosa. Pa tako Vatikan redovno posjećuju političari – što vjernici, što agnostici, što ateisti; iz zemalja u kojima su katolici većina, u kojima su manjina, ili u kojima gotovo da ih i nema. No Vatikan je istodobno i ‘glava’ Rimokatoličke crkve, sjedište pape za kojega već dugo nikome ne pada na pamet ponoviti podrugljivo Staljinovo pitanje: ‘A koliko divizija ima papa?’ I bez naoružanih divizija, utjecaj Vatikana je nedvojben. Uobičajeno je da predstavnici država u Vatikanu razgovaraju s papom, a potom i državnim tajnikom Svete stolice i još ponekim kurijskim kardinalom, da bude govora o položaju katoličkih vjernika u njihovim zemljama, ali i o aktualnim međunarodnim problemima. Ne razgovara se, međutim, o unutarnjim pitanjima Katoličke crkve, jer to bi bilo narušavanje načela sekularnosti. Niti se Crkva smije miješati u poslove države, niti država u poslove Crkve. To je jasno, ili bi barem trebalo biti jasno.

Ali – nije! Jer, ministrica vanjskih poslova Hrvatske ode u Vatikan i objavi kako je razgovarala (i) o postupku proglašenja kardinala Stepinca svecem. Proglašavanje svetaca (i svetica) dugotrajan je, precizno reguliran unutarcrkveni postupak. Predstavnik Crkve vodi ‘kauzu’ (slučaj), Crkva saslušava svjedočanstva ljudi koji su osobno iskusili moć (budućih) svetaca, ocjenjuje dokumente i procjenjuje vještačenja o njihovim djelima. I Crkva je ta koja donosi konačnu odluku. Tako je barem teoretski. No tu se onda nađe država Hrvatska, neovisna, demokratska, međunarodno priznata i – prema svojemu Ustavu – sekularna. I ta država Hrvatska, odnosno najjača stranka njezine vladajuće koalicije zaključi kako bi joj iz niza političkih (!) razloga odgovaralo da jedan Hrvat, visoki crkveni prelat, bude proglašen svecem. I to baš Hrvat koji je bio u sukobu s komunističkim vlastima, kojega su te vlasti osudile zbog suradnje s kvislinškim režimom ustaške tzv. NDH i kojega je Vatikan u vrijeme pontifikata pape Pia XII (kontroverznog također zbog ponašanja u vrijeme Drugog svjetskog rata) proglasio kardinalom u vrijeme zahuktavanja Hladnoga rata; u vrijeme kada Jugoslavija još nije do kraja izbrusila svoj profil nezavisne zemlje među blokovima, mada je već bila prekinula sa Staljinom i sve se više odmicala od boljševizma, formirajući svoj model ‘socijalizma s ljudskim likom’.

Kardinal Stepinac bio je, najkraće rečeno, zarobljenik ne samo svojega vremena, nego i neke vrste katoličkog fundamentalizma. Nije se mogao oteti uvjerenju o pravoslavlju (mada također kršćanstvu) kao najvećoj opasnosti za katolike, a spremno je prihvatio famu o komunizmu kao smrtnom neprijatelju vjere i vjernika. Ta je kombinacija odbojnosti prema pravoslavlju i opsjednutosti komunističkom (ateističkom) opasnošću rezultirala u najmanju ruku dvojbenim odnosom prema ustaškoj državi. Stepinac će u njoj, ali s primjetnom zadrškom, prepoznati i zločinačke crte, spasit će i određeni broj ljudi koji bi u ustaškim rukama zaglavili, ali će zdušno pozdraviti prelazak pravoslavnih vjernika, Srba, na katolicizam (da bi od ustaškog terora spasili živu glavu, mada im ni to često nije bilo od pomoći). Nikada, međutim, pa ni nakon njezine propasti neće tu paradržavu osuditi kao zločinačku, niti će za antifašističke borce reći da su osloboditelji (ni on, ni itko od njegovih nasljednika). A što se tiče spašavanja, ostalo je zapamćeno (zapisano) da je barem u jednom slučaju odbio pomoći uhapšenoj osobi, mada je njezinoga oca osobno poznavao, uz riječi: ‘Za komuniste ne interveniram.’

Crkva je u Hrvatskoj odigrala možda i ključnu ulogu u pripremanju terena za pobjedu HDZ-a na prvim višestranačkim izborima 1990. (pretvarajući već onda oltare u političke govornice). Crkva je od prvoga dana hrvatske neovisnosti nemilice grabila sve što je mogla kako bi ‘nadoknadila’ desetljeća života u Jugoslaviji kada je bila, kako se voli govoriti, satjerana unutar zidova crkvi, sakristija i samostana. HDZ se odužio sklapanjem ugovora s Vatikanom koji su Crkvi dali položaj u društvu, obrazovnom sustavu (vjeronauk!), medijskoj sceni, pa i u javnom RTV servisu (koji odavno nije javni!), nepojmljiv čak i u jednoj Poljskoj. Pa je stoga sekularnost hrvatskog društva i do sada bila krajnje upitna.

Umjesto sekularnosti, to društvo obilježava simbioza vjerskih i političkih krugova, što počiva na čvrstoj podlozi klero-nacionalizma i povijesnog revizionizma (uključujući antikomunizam!), a što je neraskidivo povezano s rehabilitiranjem fašističke tvorevine koja je u vrijeme Drugoga svjetskog rata nažalost nosila hrvatsko ime (ali i njezinih ideja). U toj simbiozi možda nije posve jasno tko svira ‘prvu violinu’, je li to možda ipak još uvijek država, odnosno stranka – nedvojbeno desna, mada sama sebe voli nazivati pučkom, čak i demokršćanskom – ili je to (već) posve neupitno Crkva. Jasno je, međutim, da njoj – toj simbiozi – savršeno odgovara da Hrvatska dobije sveca svećenika, ‘mučenika, komunističku žrtvu’, nekoga čiji će se lik i djelo, odnosno legenda o njemu, usaditi i nametnuti, mladima svakako, a starijima koliko uspije, kao supstitut antifašističkim ikonama; herojima kojima valja zahvaliti što je Hrvatska, u sklopu Narodnooslobodilačke borbe svih naroda Jugoslavije, dočekala završetak Drugoga svjetskog rata na strani pobjednika; supstitut legendi o Titu prije svega. Zato je pitanje proglašenja Stepinca svecem postalo ‘biti ili ne biti’ klero-nacionalističke kontrarevolucije, zato je to stvar državne politike i zato ministrica vanjskih i evropskih (zašto ne i nebeskih?) poslova o tome razgovara u Vatikanu.

A zato i Hrvatska biskupska konferencija, i predsjednica Republike, i predsjednik Hrvatskog sabora, naravno i spomenuta ministrica odbijaju shvatiti poruku što im je kroz odbijanje austrijske biskupije Gurk-Klagenfurt da izda dopuštenje za održavanje mise pri godišnjem okupljanju na polju nedaleko Bleiburga šalju i demokratska Evropa, ali neizravno i onaj Vatikan u kojemu stoluje papa Franjo. A poruka je krajnje jasna što se vidi iz obrazloženja odbijenice, da je – naime – ta misa ‘dio manifestacije koja se politički instrumentalizira i dio političko-nacionalnog rituala koji služi selektivnom doživljavanju i tumačenju povijesti’. I zaista, bleiburško okupljanje, otkako je uspostavljeno pa do danas, primarno je oplakivanje propasti ustaške tvorevine. Mada službena Hrvatska na tome predano radi, ona to neće i priznati, a još će manje htjeti razumjeti poruku što ju je dobila. Ona ostaje vjerna formuli o Hrvatskoj kao o ‘katoličkoj zemlji’, o Hrvatima koji su katolici, jer su Hrvati (o čemu govori i činjenica da je šefica hrvatske diplomacije u Vatikanu razgovarala i o položaju Hrvata u BiH); ona se distancira od antifašističkih vrijednosti, uspostavljajući (ne, doduše, još ognjem i mačem) ‘novo’ društvo. Time definitivno potire i floskulu (jer to zaista i nije više drugo no floskula) o Hrvatskoj kao sekularnoj državi. I baca svoje građane još jedan krupan korak prema natrag, udaljujući ih od civilizirane, demokratske Evrope 21. stoljeća. Katolička Republika Hrvatska u tome stoljeću ne živi. I gdje su oni koji bi imali snage i hrabrosti povesti borbu za uspostavu demokratske i sekularne Republike Hrvatske? Gdje?

Ostavite komentar

unesite broj *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.