Ovako se nazivaju najteže moguće patnje na koje čovjek može biti osuđen. Takođe, ovaj izraz se koristi i kao metafora kad je neko blizu nečega za čim žudi, a to ne može da dobije.
Izraz potiče iz grčke mitologije i odnosi se na sudbinu Tantala, razmaženog sina vrhovnog boga Zevsa, koji je na surov način kaznio svog sina koji je prezreo očevu ljubav i sve bogove. Tantal je bio bogat i moćan kralj grada Sipila u Lidiji na maloazijskoj obali Egejskog mora. Bio je Zevsov miljenik i često je uživao sa besmrtnim bogovima u najljepšim gozbama na Olimpu, zbog čega je počeo sebe da smatra nadčovjekom, a zatim i ravnim svom ocu Zevsu. Postao je objestan, ohol i uobražen; odavao je tajne bogova koje bi čuo na Olimpu, a prilikom jedne gozbe ukrao je ambroziju i nektar (hrana i piće bogova koji su ih činili besmrtnima) i odnio svojim prijateljima. Tantal je s vremenom postajao sve drskiji i pokušao je da prevari bogove na najsuroviji način. Naime, Tantal je imao troje dece (Pelopa, Niobu i Broteja), a da bi provjerio da li će bogovi otkriti da je za trpezom posluženo ljudsko meso, ubio je Pelopa, skuvao ga i servirao kao hranu. Međutim, bogovi su znali šta je uradio pa nisu jeli, a Pelopa su kasnije oživjeli. Zevs je odlučio da surovo kazni Tantala zbog njegove drskosti i nepoštovanja pa ga je bacio u podzemni svijet i osudio na trostruke muke – da vječno bude u samrtnom strahu i vječno gladan i žedan. Tantal je stajao u bistroj vodi koja mu je dopirala do vrata, ali bi se povlačila kad bi pokušao da je pije, a iznad glave su mu visile grane prepune voća koje bi se podizale kad bi pokušao da ubere plod. Pored toga, iznad glave mu je visila ogromna stijena, koja je svakog trenutka mogla da padne na njega, zbog čega je on bio u vječnom strahu. Zato se za nekoga ko je izložen velikim patnjama kaže da trpi Tantalove muke.