“Ako mislimo da je naš čitalac idiot, ne bi trebalo da koristimo retoričke figure, ali ako ih upotrijebite i osjećate da treba da ih objasnite, onda esencijalno smatramo čitaoca idiotom. Zauzvrat, on će se osvetiti autoru nazivajući ga idiotom.” ~ Umberto Eco
Dok u knjizi opisuje cio proces pisanja – od biranja teme do sprovođenja istraživanja, planiranja i revizije – u jednom dijelu Eco daje najdirektnije savjete o pisanju, a prenosi ih sajt BrainPickings.org.
– Nisi Proust. Ne piši duge rečenice. Ako ti dolaze na pamet, zapiši ih, ali ih prekidaj. Ne plaši se da ponavljaš subjekat dva puta, i kloni se previše zamjenica…
… Pseudo pjesnik koji piše svoju tezu u poeziji je jadan pisac (i vjerovatno loš pjesnik). Od Dantea do Eliota, kada avangardni pjesnici žele da govore o svojoj poeziji, pišu u čistoj prozi.
Eco onda postavlja pitanje:
– Da li si pjesnik? Onda ne juri fakultetsku diplomu.
(Veliki pisac proze William Styron je vjerovao da je visoko školstvo traćenje vremena za sve pisce.)
– Počinjite nove redove često. Radite to kada je potrebno, i kada tempo teksta to zahtijeva, ali što češće to bolje.
U sljedećem savjetu, koji je mogao da nazove „Nisi Hemingway“, Eco ohrabruje studente da traže mišljenje i kritiku od svojih mentora, i upozorava:
– Ne izigravaj usamljenog genija.
Eco piše i o lošim navikama pisca amatera:
– Izbjegavaj znak uzvika da naglasiš izjavu. To nije primjereno u kritičnom eseju… Dozvoljeno je jednom ili dvaput, ako je cilj da učinite da čitalac iskoči iz stolice i da mu obratite pažnju na žestoke izjave poput: „Obrati pažnju, nikad ne čini ovu grešku!“ Efekat će biti jači ako jednostavno kažete važne stvari.
Izvor: https://studomat.ba