Kazne i nagrade su uslovne, ali naša ljubav i pozitivna briga za našu djecu bi trebalo da budu bezuslovni.
“Osećam anksioznost kako se približava vreme spavanja. Opet isto.”
Jedan tata je rekao ovo na našoj porodičnoj terapiji, opisujući ponašanje svog sina pred spavanje. Dete bi poludelo kako bi se vreme za spavanje približavalo, tvrdoglavo ignorišući roditeljske naredbe i histerišući na pomen pidžame. Roditelji su se osećali frustrirano i nemoćno.
Pitali su nas ono što nas ljudi stalno pitaju: Da li bi trebalo da ga pošalju u ćošak i oduzmu mu vreme pred ekranom (kazna); Ili bi trebalo da naprave sistem podsticanja stikerima i nagradama za dobro ponašanje (nagrada).
Mnogi roditelji su odrastali sa kaznama, i razumljivo je da se oslanjaju na njih. Ali kazne mogu eskalirati u konflikte i potisnuti učenje. Deca razvijaju takozvani “bori se ili beži” stav, što znači da napredno razmišljanje u frontalnom korteksu mozga prestaje sa radom i aktiviraju se osnovni odbrambeni mehanizmi. Kazne nas teraju da se pobunimo, osećamo posramljeno ili ljuto, suzbijamo svoja osećanja, ili smisljamo kako da ne budemo uhvaćeni. U ovom slučaju, potpuni otpor četvorogodišnjaka bi bio na svom vrhuncu.
Znači, nagrade su dobar izbor, zar ne?
Ne tako brzo. Nagrade su više kao zle bliznakinje kazni. Porodice ih nalaze primamljivim (razumljivo), zato što nagrade mogu momentalno kontrolisati dete. Ali efekti nagrade mogu oslabiti, ili se čak obiti o glavu: “Koliko novca ću dobiti?” ćerka jednog našeg klijenta pitala je svog oca kad joj je on rekao da pospremi svoju sobu.
Već decenijama psiholozi objašnjavaju da nagrade mogu da umanje našu prirodnu motivaciju i užitak. Na primer, deca koja vole da crtaju i kojima je, u eksperimentalnim uslovima, plaćeno da crtaju, crtaju manje od dece kojima nije plaćeno. Deca koja su nagađena zbog deljenja dele manje, i tako dalje. Psiholozi ovo zovu “efektom prekomernosti” – nagrada od spolja zasenjuje dečiju unutrašnju motivaciju.
Nagrade su takođe dovođene u vezu sa smanjenjem kreativnosti. U jednoj klasičnoj seriji studija, ljudima je bio dat set materijala (kutija rajsnadli, sveća i kutija šibica) i traženo im je da smisle kako da zakače sveću za zid. Rešenje zahteva inovativno razmišljanje – doživljavanje materijala nevezano za njihovu osnovnu svrhu (kutija kao držač za sveću). Ljudima kojima je rečeno da će biti nagrađeni za rešavanje ove dileme u proseku je trebalo više vremena da je reše. Nagrade sužavaju naš pogled na stvari. Naši mozgovi prestaju da mozgaju slobodno. Prestanemo da razmišljamo duboko i uviđamo mogućnosti.
Ceo koncept nagradi i kazni baziran je na negativnim pretpostavkama o deci – da bi trebalo da ih kontrolišemo i oblikujemo, i da nemaju dobre namere. Ali mogli bismo preokrenuti ovo i gledati na decu kao na sposobne, saosećajne, spremne za saradnju i timski rad. Ta perspektiva veoma menja način na koji se obraćamo deci.
Kazne i nagrade su uslovne, ali naša ljubav i pozitivna briga za našu decu bi trebalo da budu bezuslovni. Zapravo, kada smo saosećajni i izistinski slušamo svoju decu, veće su šanse da će oni slušati nas. Evo nekoliko predloga za promenu razgovora i ponašanja.
Pogledajte dublje u srž problema
Deca ne udaraju svoju braću i sestre, ignorišu roditelje ili dobijaju nervne slomove u supermarketu bez razloga. Kada shvatimo u čemu je stvarno problem, naša pomoć ima veći značaj i duže traje. Sam pokušaj da saznamo u čemu je problem čini decu manje defanzivnom i voljnijom da slušaju roditelje i poštuju pravila, kao i spremnijom da rešavaju problem.
Umesto da kažete: “Budi dobar prema svojim drugarima, ili nećeš smeti da gledaš crtaće.”
Recite: “Hmm, i dalje radiš na deljenju svog novog Lego seta. Razumem te. Deljenje nije lako isprva, i osećaš se malo ljuto. Da li možeš da smisliš način da se igrate njime zajedno? Ako ti treba pomoć, tu sam.”
Plakanje, otpor i agresija mogu biti samo vrh ledenog brega. Ispod toga može biti glad, nedostatak sna, preterana stimulacija, snažna osećanja, razvijanje nove sposobnosti ili navikavanje na novo okruženje. Ako razmišljate na ovaj način, to vas čini partnerom koji je tu da uputi, a ne neprijateljem koji je tu da kontroliše.
Motivišite umesto da nagrađujete
Motivacija je odlična, kada ima sledeću poruku:“ Verujem ti i verujem da želiš da sarađuješ i pomogneš. Mi smo tim.” Ovo je suptilna razlika od davanja nagrada, ali je moćna.
Umesto da kažete: „Ako središ svoju sobu možemo da idemo u park. Bolje bi ti bilo da to uradiš, inače nema parka.“,
Recite: “Kada ti soba bude čista, ići ćemo u park. Jedva čekam. Ako ti treba pomoć, obavesti me.“
Pomozite umesto kažnjavanja
Ideja kazne prenosi poruku: “Moram da te nateram da patiš zbog toga što si uradio.” Mnogi roditelji ne žele stvarno da deca ovo misle, ali takođe ne žele da budu popustljivi. Dobra vest je to da možete da držite granice i uputite decu bez kažnjavanja.
Umesto da kažete: “Ne ponašaš se pristojno na ovom toboganu tako da si završio. Koliko puta moram da ti govorim?”
Recite: “Osećaš se neobuzdano, mogu to da vidim! Odvešću te od ovog tobogana jer nije bezbedno da se tako igraš. Hajdemo negde da se smirimo.”
Umesto da kažete: “Psovao si me i bio si bezobrazan. To je neprihvatljivo. Uzimam ti telefon.”
Recite: “Vau, stvarno si ljut. Mogu to da čujem. Nije u redu da mi se obraćaš takvim rečima. Sklonićemo tvoj telefon za sad da bi mogao da imaš malo odmora od njega. Kada budeš spreman, reci mi više o tome što te tišti. Smislićemo rešenje zajedno.”
Podstaknite prirodni instinkt za rad
Ljudi nisu prirodno lenji (to nije prilagodljiva osobina), a pogotovo deca. Volimo težak rad ako se osećamo kao deo tima. Mala deca žele da budu sposobni članovi porodice, i žele da pomognu ako znaju da njihov doprinos vredi i nije samo za predstavu. Dopustite im da pomognu na pravi način od malena, umesto da pretpostavite da moraju biti zauzeti nekom distrakcijom dok vi radite.
Organizujte porodični sastanak da biste prešli preko svih obaveza za taj dan. Tražite ideje od svih članova porodice. Napravite grafikon za decu (ili neka ga oni sami naprave) i beležite kada deca završe neku obavezu.
Što se tiče problema sa odlaskom na spavanje, kada su roditelji pogledali ispod površine problema, došlo je do napretka. Ispostavilo se da je dete bilo premoreno, tako da su odustali od nekih vanškolskih aktivnosti i napravili su opušteniju večernju atmosferu. Kada je počeo da se buni, njegova mama ga je uvila u peškir i rekla mu da je on njen omiljeni burito. Prihvatila je da mu je teško kad ona mora da radi do kasno: „Možda si bio tužan jer nisam bila tu kad je bilo vreme spavanja u poslednjih par dana – znam da ja jesam. Hej, hoćeš li da čitamo našu omiljenu knjigu večeras?“ Napravili su listu koraka njegove rutine pred spavanje i tražili njegovo mišljenje. Vremenom, prestao je da se opire, i vreme spavanja je od anksioznog preraslo u vreme zbložavanja i užitka.
Nije bitno koliko iracionalno i teško neka situacija izgleda, možemo odgovoriti na način koji govori: “Vidim te. Ovde sam da razumem i pomognem. Ja sam na tvojoj strani. Rešićemo ovo zajedno.“
Heder Turdžen je psihoterapeut i koautor, uz Džuli Rajt, nove knjige “Sada recite ovo: Pravi način da rešite svaku dilemu roditeljstva.”
Priredila: A.P.
Izvor: Detinjarije.com