Sarajevsko sjećanje na ovu priču ne iščezava. Prepozna se u onoj sarajevskoj užurbanosti, na kafi dok se čuje ezan ili crkveno zvono, a u pogledu se sažima i džamija i crkva i sinanoga.
Ovo je trag jednog vremena u Sarajevu u ono nelijepo doba kada je Drugi svjetski rat bjesnio i stigao u naš grad. Bilo je to vrijeme kada su neke zle ruke pokušale da iskorijene različitosti, činile sve da dobrota i suživot kultura i tradicija u Sarajevu izumru… Sarajevo se ne predaje tako lako. Ne predaju se ni Sarajlije.
U ulici Mustafe i Zejnebe Hardaga pucnji su odjekivali svaki dan. Vojska nacističke Njemačke je na teritoriji bivše Jugoslavije počela oformljivati ratne trupe tokom 1941. godine. Sarajevo je tada bilo pod vlašću NDH.
Porodica Hardaga je bila islamske vjeroispovijesti i spasili su jevrejsku porodicu tokom holokausta. Yosef Kavilio, Yosefova supruga i kćerka bili su prijatelji i poslovni saradnici s Hardagama. Tokom bombardovanja iz zraka, kuća im je bila uništena, a prvi koji je pritekao u pomoć bio je upravo Mustafa Hardaga.
Dijelili su jelo, dane i dobrotu. Jevrejska porodica stigla je u domaćinstvo koje su činili Mustafa i njegova supruga, te Mustafin brat Izet i njegova supruga Bahrija.
“Naš dom je vaš dom”, kazala je tada Zejneba Hardaga Kavilio porodici. Zejneba i Bahrija su poštovale islamsku tradiciju, te su pokrivale lica kada izađu na ulicu. Međutim, Kavilio porodicu su smatrali svojom, te pred njima žene Hardaga porodice nisu morale biti pokrivene.
Kavilie su bile sa Hardagama određeni period, a onda je Yosef svoju porodicu poslao u Mostar, dio BiH koji je bio pod italijanskom kontrolom, gdje su Jevreji bili relativno sigurni. On je ostao da završi posao, da bi ga nedugo kasnije uhapsili. Zbog velikog nevremena i snijega, nije mogao biti prebačen iz Sarajeva u Jasenovac – zloglasni logor.
Yosef je nedugo potom bio okovan u lance. Dok je šetala po gradu, Zejneba je ugledala okovanog Yosefa. Donosila mu je hranu; ne samo njemu nego i ostalim zatvorenicima. Yosef je pobjegao iz zatvoreništva i vratio se Hardagin dom.
Porodica ga je čuvala, njegovala i pomogla mu da ozdravi jer je bio teško bolestan i promrzao. Vojska NDH često je paradirala ulicama tražeći odbjegle zatvorenike, a Yosef je, ne želeći ugroziti Hardage, prebjegao u Mostar.
U septembru 1943. godine, Kavilio porodica je morala da bježi iz Mostara. Otišli su u planine i priključili se partizanima. Nakon rata, vratili su se u Sarajevo i ponovo došli u dom Hardaga, ostavši kod njih dok nisu pronašli mjesto za samostalan život. Hardage su tada vratile Kaviliama sav nakit koji su im ovi povjerili na čuvanje.
Tada su i saznali da je Ahmed Sadik, Zejnebin otac, također čuvao jednog Jevreja u svom domu, iz porodice Papo. Nije preživio rat; uhvaćen je, uhapšen i strijeljan u Jasenovcu.
Kavilio porodica je 1948. godine otišla u Izrael. Tražili su od Yad Vashem muzeja da prepozna porodicu Hardaga, kao i Ahmeda Sadika u zbirci “Pravednici među narodima”. Godinu dana kasnije, Zejneba je otišla u Izrael i zasadila drvo u spomen porodičnog imena.
Pedesetak godina kasnije, 1994. godine Sarajevo je bilo pod opsadom. Život porodice Hardaga bio je ugrožen, a uz pomoć Joint Distrinution Committe, Yad Vashem je tražio od predsjednika BiH da Hardage dođu u Izrael, gdje su ih dočekali najviši zvaničnici te države, zajedno sa Kavilio porodicom.
Hardagama su život spasili isti ljudi kojima su oni spasili život tokom najtežeg perioda za Jevreje. Sarah Pećanac, Zejnebina kćerka, i njena porodica su kasnije prešli na judaizam zbog svega što se dešavalo. Na taj način željela je iskazati čast Kavilio porodici na svemu što su učinili jedni za druge.
(Sarajke)