Jakeš
Historijat i položaj
Jakeš je jedno veće selo u bosanskoj Posavini. Kada kažem veće selo tada mislim na bosanske prilike. Naime, prije početka agresije na Bosnu, Jakeš je imao nešto manje od 3.000 stanovnika sa oko 700 domaćinstava. To je jedno fino mjesto, mirno sa dobrim ljudima i ugodnim uslovima za život, sa relativno dobrim geografskim položajem. Udaljen je od rijeke Save i hrvatske granice oko 20 kilometara vazdušne linije, što u stvarnosti ako se taj put prelazi automobilom iznosi oko 40 kilometara. Jakeš se nalazi skoro pa u jednakom rastojanju u odnosu na glavne gradove nekih bivših republika. Tako je od Jakeša do Sarajeva oko 200 kilometara a isto toliko i do Beograda, dok je do Zagreba oko 230 km. Legenda kaže da je na mjestu današnjeg Jakeša bila obala velikog Panonskog mora, koje se na sjever prostiralo sve do Budimpešte i dalje. To je zaista i moguće, jer kada stojite na rubnim dijelovima Jakeša primijetit ćete jednu nepreglednu ravnicu koja se prostire daleko dalje od toga dokle ljudsko oko može vidjeti. S druge strane, prema jugu ili prema Sarajevu vidi se nekoliko brežuljaka koji su prekriveni raznim vrstama voća od jabuka, krušaka, pa sve do trešnji i kajsija a najviše je raznih vrsta šljive, od kojih se u ovim krajevima pravila nadaleko poznata rakija šljivovica.
U historijskim knjigama Jakeš se prvi put spominje u 14. vijeku, što znači da su i prije toga na ovim područjima živjeli ljudi. Jakeš se sastoji iz tri dijela, tri velike cjeline koje su vremenom izgrađene i postale jedinstvena naseobina. Te tri cjeline od pamtivijeka su imale svoja posebna imena i to Dobor sa svojom poznatom Dobor-kulom, a u knjigama se spominje i kao Doborgrad, Šereg i na kraju Jakeš, po kojem je cjelokupno mjesto i dobilo ime. Kroz Jakeš protiču dvije rječice ili bolje reći dva potoka i to Gnionica, koja protiče rubnim dijelom sela i na kojoj je za potrebe navodnjavanja plodne ravnice poslije Drugog svjetskog rata izgrađeno nekoliko bazena koje smo mi, kao djeca, koristili za kupanje i Jakešnica, koja protiče kroz samo mjesto. Na ulazu u Jakeš oba potoka se sjedinjavaju u jednu rječicu i 500 metara dalje se ta rječica ulijeva u Bosnu. Rijeka Bosna je za Jakešane predstavljala pravu blagodet, jer su nekada na njoj radile mjesne vodenice u kojima su mještani mljeli kukuruz i pšenicu. Poslije su vodenice ustupile mjesto električnim mlinovima, ali Bosna je ostala trajno sastajalište Jakešana. Pored bazena na Gnionici, Jakešani su većinu ljeta provodili na obalama Bosne, sjedeći, kupajući se i uživajući u suncu. Bosna je dijelila Jakeš od Modriče, koja je vremenom postala pravi mali gradić, sa razvijenom privredom. Jakeš je postao jedno od sela koja su pripadala općini Modriča. S druge strane na obalama Bosne kupali su se Modričani. Postojalo je pravilo da nisi dobar plivač dok ne preplivaš Bosnu s jedne na drugu stranu. U toku ljeta mnogi Jakešani prelazili su na modričku stranu i tamo ašikovali, kao i obratno, Modričani na jakešku stranu.
U blizini Jakeša bila su i druga mjesta. Pored Bosne u pravcu Sarajeva nalazila se Botajica selo sa isključivo srpskim (pravoslavnim) stanovništvom, a iz Jakeša prema planini Vučjak bilo je katoličko mjesto Pećnik. Ljudi iz tih mjesta dobro su se poznavali i nije zabilježen neki veći incident u prošlim ratovima. Naprotiv, dešavalo se da jedni druge spašavaju i to posebno za vrijeme Drugog svjetskog rata. Ljudi iz ovih mjesta su radili zajedno i često su i slobodno vrijeme provodili zajedno, tako da nije bio rijedak slučaj da se između sebe i vjenčavaju. U Jakešu su veliku većinu predstavljali muslimani, ali bilo je i katolika i pravoslavaca, te je bilo i nekoliko tzv. miješanih brakova. To nikada nikome nije smetalo. Veliki broj miješanih brakova bio je u Modriči. U blizini Jakeša nalazi se i druga općina Odžak, udaljena oko 5 kilometara sjeverno u pravcu Save. Sam grad Odžak bio je pretežno nastanjen Muslimanima, ali su većinu sela oko njega nastanjivali Hrvati (katolici). Jakešani su često odlazili i u Odžak na posao ili su tamo ašikovali, te se jedan broj mještana oženio ili udao u Odžak.
Prije agresije na Bosnu Jakeš je podsjećao na jedno fino uređeno mjesto, kakva su u to vrijeme bila i sela na zapadu Evrope. To je možda i zbog toga što su mnogi Jakešani radili u Austriji ili Njemačkoj, te su vidjeli kako ljudi mogu sebi život lijepo urediti. Treba reći da su i iz ostalih sela u Posavini mnogi katolici i pravoslavci radili u Evropi, te su posavska sela uglavnom uređeno izgledala, mnogo ljepše nego prosječna sela u Bosni. Jakeš je već više od četrdeset godina imao široko uređene i asfaltirane ulice, sa vodovodom, što znači da je skoro svaka kuća imala toplu i hladnu vodu unutar kuće. To je u to vrijeme bilo možda normalno u Njemačkoj ali ne i na Balkanu. Jakeš je odmah poslije Drugog svjetskog rata dobio struju a imao je i kino koje je dva puta sedmično prikazivalo filmove. Nedugo poslije rata kino je odneseno u Modriču. Neki Jakešani su na spomen kina znali reći da ono nije odneseno, već je oteto od strane Općine. Prije agresije Jakeš je imao i više od 300 telefona, mnoga domaćinstva su imala i automobile. U Jakešu su mnoga domaćinstva imala kuću na sprat ili dvije kuće, a neki su imali i dvije kuće jednu na sprat a drugu prizemnu. Veliki dio glavne ulice imao je uličnu rasvjetu.
Mi smo imali dvije kuće, jednu na sprat a drugu prizemnu, imali smo vodu u kući, telefon i auto u garaži. U štali smo imali uvijek nekoliko goveda. Tokom godine, u proljeće, uvijek smo imali pilića, a godišnje bismo uzgojili između 50 i 100 pilića, koji bi u jesen obično završili u zamrzivaču. Pored toga s proljeća bismo kupili jedno goveče (čokle), te ga uzgojili u toku godine a od njega bi pola završilo kao suho meso a pola u zamrzivač. Velika većina domaćinstava je sama za sebe proizvodila hranu na svom imanju, tako da bi skoro cjelokupnu zaradu mogli uštedjeti. Posebno se u tome isticala moja tetka Alija, očeva sestra, i njen muž Nusret. Mi smo znali reći da je tetka sigurnija nego Narodna banka, kad novac uđe u njenu kuću njemu više nema izlaska. To je donekle i razumljivo, jer su oni imali dosta zemlje i punu štalu goveda, a kokošinjac pun pilića. Imali su i svojih mliječnih proizvoda, tako da zaista nije bilo potrebe za nekom kupovinom nepotrebnih stvari.
Tetak i tetka bi išli u kupovinu autom i kupovali vreću šećera od pedeset kilograma; dvije kante ulja svaka od po dvadestpet litara i vreću soli. Brašno, mliječne prerađevine, kao što su sir i kajmak, imali
su u izobilju kao i poljoprivredne proizvode, paprike, paradajz, krompir i sl. Uvijek su imali i dva zamrzivača puna različitog mesa. Sjećam se da sam jedanput došao kod tetke a oni svi rade, pa i mala unuka od tri godine sa šlaufom pere betonsku stazu u čizmama. Upitao sam tetku:
– Pa što i ova mala radi?
A tetka je odgovorila:
– Pa i ona jede, mora i raditi.
Drugom prilikom mi je tetka rekla da je tetak Nusret odlučio najstarijem unuku Samiru dati platu zato što mu pomaže u štali oko goveda. Upitao sam:
– Kolika je plata?
A tetka je odgovorila:
– Trideset maraka.
Izgledalo mi je to puno trideset maraka puta trideset dana u mjesecu to je devetsto maraka, duplo više nego prosječna plata u Bosni. Kad sam to rekao tetki ona se nasmijala:
– Trideset maraka za cijeli mjesec. Svaki dan po jedna marka.
Sada sam se i ja nasmijao, to mi je ličilo na tetku i tetka, nema trošenja para. Trideset maraka mjesečno nije bilo dovoljno ni da se kupe obične patike.
Odlomke djela „Jakeš“ ćete moći čitati na web stranici Mreže za izgradnju mira.
Knjiga „Jakeš“ je dostupna za kupovinu u knjižarama Svjetlost, Buybook i Šahinpašić.