Bivša predsednica RS-a Biljana Plavšić u septembru 1997. Foto: EPA/Saša Stanković.
Hiljade žena učestvovalo je u ratovima u bivšoj Jugoslaviji, dok su neke od njih osuđene za brutalne zločine. Ipak, uloga žena koje su se borile u tim ratovima je često zanemarena.
Viši sud u Beogradu osudio je bivšu pripadnicu snaga bosanskih Srba, Ranku Tomić, na pet godina zatvora zbog učešća u mučenju i ubistvu osamnaestogodišnje bolničarke Armije Bosne i Hercegovine (ABiH), Karmene Kamenčić, u julu 1992. godine tokom rata u BiH.
Specifičnost ovog slučaja se ogleda u brutalnosti samog zločina, kao i u činjenici da su i žrtva i počinilac bile žene.
Prema optužnici, pripadnici jedinice Ranke Tomić zarobili su Kamenčić i odveli je u selo Radić. Tomić je bolničarki naredila da se skine gola, da puzi po zemlji i da potom sebi iskopa grobno mesto.
Tomić i drugi pripadnici te jedinice tukli su Kamenčić štapovima, odsekli joj kosu, nožem joj na čelo i donji deo leđa urezali krst, a potom joj odrezali donji deo uha. Tom prilikom osuđena joj je gurala glavu u kravlju balegu dok ju je udarala lopatom i terala da peva srpske pesme.
Na kraju je Kamenčić, koja je tada imala osamnaest godina, ubijena od strane drugog pripadnika Rankine jedinice.
U većini slučajeva, kada se govori o ratovima iz devedesetih godina na Balkanu, žene se pominju samo kao žrtve, pretežno civilne. Međutim, mnoge žene su se priključile vojnim jedinicama. Tačan broj tih žena nije poznat, mada podaci govore da je samo ABiH u svojim redovima imala 5.360 žena, od čega su neke bile angažovane kao logistička ispomoć, dok su se druge borile.
Ali suđenja za ratne zločine, poput ovog procesuiranja Ranke Tomić, pokazuju da žene itekako mogu biti i počiniteljke zločina.
Prva žena osuđena od strane međunarodnog suda
Bivša predednica RS-a Biljana Plavšić u trening centru vojske na Manjači u oktobru 1998. godine. Foto: EPA/DRAGO VEJNOVIĆ.
Bivša predsednica Republike Srpske, Biljana Plavšić, jedina je žena koju je Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) optužio i osudio.
Bila je optužena za genocid, saučesništvo u izvršenju genocida, istrebljenja, ubistva, namerno lišavanje života i druge zločine počinjene tokom rata u BiH.
Pamti se i kao osoba koja je priznala krivicu za progon nesrpskog stanovništva na političkoj, etničkoj i verskoj osnovi. Osuđena je na 11 godina zatvora.
Međutim, iako se Plavšić izjasnila krivom, ona se nakon izdržavanja kazne vratila u Beograd, i dala niz izjava u kojima tvrdi da je nevina i da je cilj njenog priznanja bio da dobije blažu kaznu.
Jelena Subotić, profesorka na Državnom univerzitetu u Džordžiji u Atlanti, kaže da akademska istraživanja pokazuju da se ratne zločinke obično percipiraju i tretiraju različito i tokom i nakon suđenja.
„Slučaj Biljane Plavšić, međutim, zanimljiv je jer je teško utvrditi u kojoj meri je njena topla dobrodošlica u Srbiji i Republici Srpskoj rezultat činjenice da je ona žena, u odnosu na činjenicu da je Srpkinja”, kaže Subotić.
Plavšić je bila osuđena od strane međunarodnog suda, što je veoma retka pojava. Na primer, Međunarodni krivični sud nikada u svojoj istoriji nije optužio niti osudio ženu. Samo se jedna žena nalazi na poternici tog suda – Simon Gbagbo, bivša prva dama Obale Slonovače.
Za njom se traga zbog navodnih zločina protiv čovečnosti tokom postizbornog perioda nasilja u ovoj zapadnoafričkoj zemlji 2011. godine. Njeni navodni zločini uključuju ubistva, seksualno nasilje i progon.
„Azra Dva noža“ i druge zločinke
Azra Bašić nakon ekstradicije iz SAD-a u BiH 2016. godine. Foto: Tužilaštvo BiH.
Postoji nekoliko primera žena koje su osuđene pred domaćim sudovima u zemljama bivše Jugoslavije, iako njihov broj nije ni blizu broja muškaraca koji su proglašeni krivima za ratne zločine.
Maja Bjeloš, istraživačica Beogradskog centra za bezbednosnu politiku, objašnjava da „većina žena nije imala komandu i političku odgovornost”.
„One su uglavnom služile kao ’pešadija’, ali takođe i u specijalnim jedinicama, pružajući logističku podršku i slično”, ističe Bjeloš.
Jedna od retkih žena kojoj se sudilo za ratne zločine u Srbiji je Nada Kalaba, koja je od strane Višeg suda u Beogradu osuđena na devet godina zatvora zbog zločina počinjenih na Ovčari u Hrvatskoj.
Kalaba je bila među 18 osoba optuženih za učešće u ubistvima više od 200 hrvatskih zarobljenika na farmi Ovčara kod Vukovara nakon što je 1991. godine grad pao u ruke srpskim snagama.
Više primera žena osuđenih za ratne zločine se može naći u Hrvatskoj.
Jedna od njih je Slađana Korda koju je u odsustvu Okružni sud u Vukovaru osudio na osam godina zatvora zbog ratnih zločina nad civilima. Ona je bila deo grupe srpskih paravojnih snaga i pripadnika Jugoslovenske narodne armije (JNA) koji su bili optuženi za ubistva, fizička zlostavljanja i pljačke nesrpskih civila u Vukovaru, Stajićevu i Sremskoj Mitrovici u novembru i decembru 1991. godine.
Okružni sud u Vukovaru osudio je i Ivanku Savić, koja je i sama bila civilka, na četiri i po godine zatvora zbog ratnih zločina nad civilima. Prema presudi, Savić nije bila pripadnica nijedne oružane jedinice, ali je 1991. i 1992. godine prijavljivala Hrvate srpskim vojnim jedinicama i JNA.
Ona je takođe aktivno učestvovala u zastrašivanju, zlostavljanju i progonu Hrvata koje je prethodno prijavila srpskim snagama. Osuđena je 2004. godine, sa svojih 77 godina.
Ipak, najveći broj presuda i tekućih sudskih predmeta za ratne zločine u koje su bile uključene žene može se naći u BiH.
Azra Bašić, bivša pripadnica Hrvatskog vijeća obrane (HVO), osuđena je na 14 godina zatvora zbog zločina nad srpskim civilima u Derventi 1992. godine. BiH je izručena iz SAD-a, gde je pobegla odmah nakon završetka rata.
Tokom rata Bašić je imala dva nadimka, „Azra Dva noža“ i „Krvava Azra“, koje je dobila zbog okrutnosti zločina koje je činila. Preživeli iz logora koji je bio pod njenom komandom svedoče da ih je Bašić terala da ližu krv ubijenih zarobljenika sa vojnih čizama, jedu jugoslovenske novčanice, ljube hrvatsku zastavu i da pužu preko stakla na podu.
Prema iskazu jednog svedoka, ona je takođe „noževima urezivala krst i slovo S na leđima i čelima (zatvorenika), stavljala so na njihove rane i primoravala ih da ih ližu, udarajući ih u genitalije i preteći im da će ih obrezati“.
I na drugim suđenjima ženama optuženim za ratne zločine tokom sukoba u BiH čula su se svedočenja o neopisivoj brutalnosti.
Albina ‘Nina’ Terzić, bivša članica HVO-a, osuđena je na tri godine zatvora, jer je fizički zlostavljala srpske civile u logorima u Odžaku i terala ih na međusobne seksualne odnose. Jedan od svedoka je rekao da ga je Terzić naterala na seksualni odnos sa mentalno obolelom zatvorenicom.
Monika Karan Ilić, dobila je kaznu zatvora od četiri godine zbog mučenja i maltretiranja osoba nesrpske nacionalnosti 1992. godine. Logoraši su je zvali „monstrum dječijeg lica”, jer je u to vreme imala samo 17 godina.
Na sudu su preživeli svedočili o okrutnosti njenih zločina, koji su uključivali posipanje kiseline na otvorene rane, klanje zatvorenika sa staklom od slomljenih pivskih flaša i seksualno zlostavljanje zatvorenika.
Marina Grubišić Fejzić je još jedna žena koja je osuđena za ratne zločine u BiH. Zbog zlostavljanja zatvorenika, bosanskih Srba, u logoru Dretelj kod Čapljine 1992. godine, osuđena je na pet godina zatvora, mada ona i dalje tvrdi da je nevina.
„Kako se osećam kao žena koja je ratni zločinac, pitate? Ne smatram sebe ratnim zločincem“, rekla je za BIRN u zatvoru u Tuzli u kojem služi svoju kaznu.
„Ja sam neko ko je ponosan na sebe i bivala sam na onim mjestima na koja se muškarci se nisu usuđivali da kroče. Ponosna sam što sam se borila za ovu zemlju kako mi je neko ne bi neko oduzeo“, dodala je ona.
Priznala je da je videla zlostavljanje zatvorenika u logoru Dretelj, ali je istakla da nikada nije učestvovala u njihovom premlaćivanju.
„Žao mi je tih ljudi. Ja ne kažem da nisu patili, čak sam to i rekla sudu kada sam svedočila. Videla sam kako ih tuku i danju i noću, ali oni nisu bili u mojoj nadležnosti, ja ih nisam povredila i nisam bila u poziciji da ih pustim“, rekla je ona.
Odlazak u rat “muški posao”?
Vojnici obeležavaju 25. godina od formiranja Armije BiH u Sarajevu u aprilu 2017. godine. Foto: EPA/FEHIM DEMIR.
Ovi slučajevi jasno pokazuju da su žene više nego sposobne za činjenje ratnih zločina, iako javnost nije navikla da ih gleda u toj ulozi.
Bjeloš objašnjava da je to tako zato što se rat shvata kao „muški posao”.
„Bezbednosna politika poverena je muškim političkim liderima, generalima sa pet zvezdica i institucijama bezbednosti u kojima dominiraju muškarci. Aktivna uloga žena u oružanim sukobima zanemarena je i svedena na ulogu žrtve rodno zasnovanog nasilja“, naglašava ona.
Slučaj Biljane Plavšić pokazuje da se čak i žene koje su osuđene za ratne zločine i koje su imale visoke pozicije tretiraju različito od muškaraca u istoj situaciji.
„Postoji duboka patrijarhalna pretpostavka da, kao žena, ona nije mogla biti stvarno nadležna, i stoga odgovorna, a naročito nije mogla da bude zadužena za uspostavljanje politika koje su dovele do genocida”, ističe Subotić.
„Zbog načina na koji se žene još uvek percipiraju u našim društvima, Biljana Plavšić se posmatra kao baka, a ne arhitekta genocida, koji je u velikoj meri podstaknut njenom vlastitom istorijom rasizma i netrepeljivosti”, dodaje ona.
Žene su svakako mnogo češće žrtve nego počiniteljke, ali sudske presude, od Plavšić pa nadalje, nedevosmisleno pokazuju da pitanje činjenja ratnih zločina nije isključivo rezervisano za muški pol.