Autor:M. Salihović za novi.ba
“Momo i Uzeir” su narodni likovi iz popularnog zabavno-humorističkog programa “Cik-cak” Radio Sarajevo. Po njima je neko (ne zna se ko i ne zna se kada) nazvao dva sarajevska UNIS-ova tornja koji su sagrađeni 1986. Uvek se špekuliralo, koji je od tornjeva Momo, a koji Uzeir, no cilj koji je stajao iza svega bilo je pokazati da smo, usprkos razlikama, svi isti baš kao i ta dva nebodera u centru Sarajeva. Vizuelna sličnost i nemogućnost razlikovanja tornjeva blizanaca naglašavala je kulturnu raznolikost i ravnopravnost kao osnovnu arhitektonsku kvalitetu projekta.
U Sarajevu se tako često možete čuti:
“Nać’ ćemo se kod Mome i Uzeira!”
“Hajd’ čekam te kod Mome i Uzeira!”
Momo i Uzeir su bila dva glumca, dva ahbaba – Rudi Alvađ (1929-1988) i Reihan Demirdžić (1927-1988). Sudbina je tako htjela pa su obojica umrli iste 1988 godine u razmaku od samo mjesec dana.
Sjetićemo se sada dijela njihovog zajedničkog intervjua koji su jula 1982. godine dali za jugoslovenski list RTV revija.
“Vidite ona dva nebodera, tamo. E, ona dva nezavršena. Stoje tako godinama”, kaže Rudi Alvađ.”Ne znamo ko ih je prvi nazvao Momo i Uzeir, po našim likovima, ali i mi se pitamo da li je to zbog naše glumačke veličine, starosti ili nezavršenosti.”
“Bezbeli, zbog onog prvog”, dodaje Reihan namigujući, da Rudi ne vidi.
“Čuj, šege”, kao ljutnu se Rudi zbog ove neskromnosti. “Znate, moj prijatelj je jako naivan i lako nasjeda. On je jedna čista duša, a uz to sujetan.
Reihan Demirdžić, rođeni Sarajlija, govorom, kulturom ophođenja, svakim gestom nehotice otkriva svoje begovsko porijeklo. Njegovu rahmetli majku svi su zvali stara begovica Demirdžić, ali Reihan dodaje da mu je otac bio samo aga.
Pa kako begovska kći za agu ode?
“Vjerovatno su posrijedi bili finansijski interesi. Begovi su imali pedigre, ali age Demirdžići bijahu bogati trgovci. Vidite, i u ta vremena se dobro kalkulisalo.”
A šta znači prezime Demirdžić?
“To je po onim demirli pendžerima za ašikovanje. Ti pendžeri su imali tako sitne rešetke da je momak koji je stajao pod pendžerom mogao samo malim prstom da dodirne mali prst djevojčin. Pa još ako je bila zima, ašik se živ smrzne, a cura se dobro umota, pa joj se može stajati. E koja su to vremena bila.”
Reihan Demirdžić je ostvario zapažene uloge u TV dramama i serijama, među kojima pamtimo “Odbornike”, “Taleta”, “Porobdžije”, “Husinsku bunu”, “I tako dozvaše tajnu”, “Kože”.
Da upoznamo i Uzeirovog ahbaba (drugara) Momu, glumca Rudija Alvađa.
“E, vala, preslišajte malo i njega, od mene je dosta”, kaže Reihan. I dodaje tišim glasom: “Pitajte ga ko je i odakle je, kako mu je to ime. Uživam kad se namuči da objasni.”
“Eto, i to se zove najbolji prijatelj”, promrsi Rudi Alvađ kroza zube, pošto je prozvan. “Dakle, ovako: moji roditelji su iz Donjeg Miholjca, samo dvanaest kilometara od mađarske granice, pa odatle moje prezime zvuči mađarski. Moje pravo ime je Rudolf, ali kako me podsjeća na Adolf (tu se Reihan umješa i kaže: ‘A mene isključivo na Rudolfa Valentina.’), skratio sam ga u Rudi.
Ali ja sam rođen u Petrovcu na Mlavi i to sasvim slučajno, jer su se moji roditelji zbog očevog posla stalno seljakali.”
“Inače sam odrastao u Šapcu, tamo sam išao u gimnaziju, živjeli smo u Rumi, Sremskim Karlovcima, u Vraždinu. Za mene su seljakanja jednostavna stvar.”
Kako vi postaste glumac?
“U Varaždinu, u tamošnjem pozorištu. Znate kako je, počeo sam kao amater, recitovao, glumio u dramskoj sekciji, pa su me drugovi iz škole ubijedili da imam dara i da se tome posvetim. Počeo sam iz znatiželje da provjerim ovu tvrdnju i ostao u teatru.”
“Igrao sam u ‘Stijeni’ Derviša Sušića, ‘Blago u duvaru’, zajedno za Reihanom igrao u ‘Karađozu’, ‘Husinskoj buni’, ‘Kožama’.”
Da su Rudi Alvađ i Reihan Demirdžić dobri glumci poznato je. Ali oni su i privatno dobri prijatelji, nerazdvojni već 25 godina, kada su se upoznali u Sarajevu, u pozorištu.Kažu da rade na istoj glumačkoj talasnoj dužini, dobro se razumiju, nikad nisu u sporu.
Reihan kaže za Rudija: “On je divan čovjek i karakter, povremeno smotan u privatnom životu, ali mu to praštam jer je rijedak profesionalac u našoj branši. Pravi demostenski primjer – ispeci pa reci, dok sa mnom to nije slučaj. I porodičan čovjek – drugi mu je brak uspješan, jedno dijete.”
A Rudi o Reihanu: “Trajni raspuštenac sa dva braka za sobom i jednom divnom kćerkom. Razmažen, voli slatkiše, pa mu moja supruga uvijek nešto slatko spravi. Mislim da je dosta bučan, ali naivan, što mi čini posebno veselje. No kad treba nešto nakititi, tu je prvi.”
“Samo nam je jedno zajedničko – dioptrija plus dva i po – najava starosti.” (smijeh)
