Rat
Sredina juna ‘92
Iz razmišljanja me trže granata koja je pala nedaleko od našeg rova. Granata je pala pedesetak metara od nas, ali se od njene siline zatresao cijeli rov. Nekoliko grumena zemlje uletje u rov, ali nasreću granata je udarila u meku zemlju tako da joj je to ublažilo detonaciju.
– Sreća što smo ukopani u rovu inače bi nam sada skupljali ostatke – reče Nedžad primjetno uznemiren.
Teško je izdržati svakodnevno granatiranje. Sjediti u rovu i nadati se da te granata neće pogoditi. Nekome je lakše pričati pa makar ga niko ne želio slušati. Drugi bi radije šutio i mislio o ovom belaju koji nas snađe bez ikakvog razloga. Četnici imaju najmoderniju ratnu tehnologiju, a mi s druge strane, nemamo skoro ništa. Oni žele naše kuće i naša imanja, mi želimo samo sačuvati naše domove. Ali nam ne daju. Mnogi bi jednostavno sve ostavili i otišli negdje, ali to nije moguće. S jedne strane četnici, a s druge strane Hrvati ne dozvoljavaju povlačenje, a pomoć nam daju na kašičicu. Taman da ne crknemo.
Prije nekoliko dana sjedio sam u podrumu kod Raifa, zajedno sa još nekoliko drugih ljudi: Tađo, Doktor Kare, Bećko, Nedžo, Besim. Raif je bio autolimar i imao je jednu od najvećih kuća u Jakešu sa lijepim i velikim podrumom, od dvije prostorije, a do pola je bio ukopan u zemlju U Raifovom podrumu bilo je prostranije i sigurnije nego kod nas. Znali smo da je podrum prilično siguran od minobacačkih granata. Ali, od avionskih bombi nije bilo nikakve zaštite. Problem je bio u tome što su nas četnici bombardovali svaki dan, a avionima dva puta izjutra i u kasno popodne. U tome su bili tačni. Bombardovanja nam nisu uskraćivali. Poslije jednog jutarnjeg avionskog bombardovanja koje je tada trajalo nešto duže, jer su piloti ostali duže u vazduhu izazivajući veću nelagodu i stvarajući jači strah kod nas, znajući da mi nemamo nikakve mogućnosti da ih gađamo, u podrumu je zavladala čudna tišina. Niko nije ništa pričao. Znali smo da su avioni otišli ali se niko nije pomjerao iz onog položaja u kojem je bio za vrijeme dok je trajalo bombardovanje. Ja sam ležao polusavijen a na sebe sam stavio nekakav dušek, jer mi je Tošak objasnio da perje (iz dušeka ili jastuka) amortizuje udarce. U tom položaju vidio sam kako se Bećko savio u klupko sa glavom između nogu. Ruke mu uopšte nisam vidio, kao da ih nije imao. Činilo mi se da je njih nekako uvukao u stomak. Takav položaj tijela nikada nisam vidio. Nije se micao niti disao, uostalom kao i svi drugi u podrumu. Prvi se Raif pomjerio i to ispod sećije se popeo i legao na sećiju gledajući u jednu tačku u uglu plafona.
– Bože dragi – počeo je polako govoriti. Mi smo slušali. – Sve bih ovo ostavio samo kad bih mogao izaći i otići za svojim u Hrvatsku. Ništa ne bih ponio. Samo ruke u džepove i otišao.
Raif se nije obraćao nama, govorio je samo za sebe. I nije ga to smetalo. Nije smetalo ni nama. Nije nas ni primjećivao. Nismo ni mi primjećivali njega. Svako je bio zauzet svojim problemima. A problem je bio – kako ovo preživjeti. Znači, Raif bi sve ovo ostavio i otišao samo da ga puste i nikad se više ne bi vratio. Znali smo svi da je ovo sve što ima, a imao je dosta, stekao isključivo svojim radom. Radio je od jutra do mraka. Nije se interesirao ni za šta drugo izuzev svog posla. Popravljanja slupanih automobila. A lijepo i pošteno je obavljao svoj posao. Kao mladić bio je stidljiv i povučen. Živio je sa roditeljima majkom Rabijom i ocem Atifom. Prvi put je oženio lijepu djevojku, ali njoj se nije sviđao niti njegov posao niti zajednica sa njegovim roditeljima. Jednom prilikom otišli su u kupovinu u Modriču. Raif je otišao do prodavnice da kupi neke sitnice, a žena ga je čekala u kolima. Kad joj je dojadilo čekanje upalila je fiću i bez muža se vratila kući. Raif je došao pješice. Bio je to skandal. Rekao joj je da to ne bi smjela više raditi.
Ubrzo su se razveli. Drugi put je oženio Besimu, djevojku mlađu od sebe petnaestak godina. Sa njom u braku dobio je dva divna sina. Cjelokupna njegova familija, otac, majka, žena i dvoje djece, sada su kod neke rodbine u Hrvatskoj, a on u podrumu. U početku nisam mogao shvatiti da bi Raif sve svoje imanje ostavio četnicima samo da ga puste da mirno ode. On koji je sve to teškom mukom i upornim radom stvorio.
Poslije-podne sam o Raifovoj priči razgovarao sa Tađom i rekao mu svoje čuđenje, a on mi je kratko odgovorio.
– Šta se čudiš to je normalno. I ja bih isto tako. A ti, bi li ti? – upitao je gledajući me ispod oka.
Nisam ništa odgovorio. Znao sam da bih i ja. Ja svejedno nisam imao previše imanja. Tada sam shvatio da ovaj rat i ovoliku četničku silu bez bilo čije pomoći mi Jakešani ne možemo preživjeti. Pitao sam se da li će bilo ko od nas preživjeti. Da Bog da, odgovorio sam u sebi na postavljeno pitanje. U tom razmišljanju prenu me ponovno bombardovanje. Počelo je bombardovanje našeg Sela.
Iz rova smo vidjeli da četnici sada manje bombarduju Jakeš, nego Modriču. Bilo nam je drago da bombarduju bilo koga samo ne nas. Naše Selo i naše rovove. Pred mrak bombardovanje je prestalo. Nastupila je čudna tišina. Trebali smo se osjećati bolje i sigurnije u ovoj neočekivanoj tišini, ali nismo. Imao sam osjećaj de se nešto čudno dešava. Nisam znao šta i to me je još više uznemiravalo. To veče trebao sam držati stražu sa Tošakom od ponoći do jutra. Nisam volio tu smjenu iz više razloga. To je neko gluho doba. Svi normalni ljudi u to vrijeme spavaju. Oko devet naveče pokušao sam malo leći na slamu i odmoriti se prije svoje smjene. Htio sam sklopiti oči i spavati, jer od ponoći do jutra nema spavanja. Uspio sam zatvoriti oči, ali nisam mogao zaspati. Osjetio sam da nekakve životinjice hodaju po meni. Slama u zemunici već je bila vlažna i nije nikakvo čudo što je takva slama privlačila razne insekte, glodare i kakve sve ne životinje. Ustao sam i prešao naprijed u rov gdje je Nedžo stražario. Pokušali smo povesti razgovor, ali to nam nikako nije uspijevalo. Rado bih izašao iz rova, ali me je bilo strah. I Nedžo je više volio da ostanem sa njim u rovu.
Prije pola noći Tošak je ustao iz zemunice i došao do nas u rov. Prilazeći nam reče:
– Nikako mi se ne sviđa ova tišina. A ne volim baš ni kada se puca. Dok sam spavao nešto sam razmišljao – pričao je Tošak – znate li vas dvojica kakva je razlika između hajvana i insana?
– Ne znamo – odgovori Nedžo.
– Hajvan ne može postati insan, a insan može postati hajvan. – Odgovori Tošak i ne tražeći potvrdu svojih riječi. A bogami bio je u pravu.
Nedžo je otišao u zemunicu. Valjda je uspio zaspati. Lakše je zaspati poslije nego prije pola noći. Ostavši sami Tošak je odmah počeo pričati. Pričao je prilično puno i gotovo bez pauze. Imao sam osjećaj da se pričajući brani od straha kojeg svi mi itekako osjećamo. U jednom momentu predložio mi je da se podijelimo tako da jedan izađe van rova a drugi da ostane u rovu, pa da se poslije promijenimo. Rekao je da se van rova bolje vidi, a i lakše je četnike primijetiti ako se gleda sa dva različita mjesta. Nisam bio oduševljen idejom, ali popustio sam njegovom navaljivanju. Odmah je predložio da ja izađem van rova a da on ostane unutra. To mi se još manje svidjelo, ali šta ću. Uzeo sam neko prljavo ćebe i izašao van rova. Legao sam na ćebe iza jednog drveta odakle sam mogao relativno dobro vidjeti niz brdo prema potoku odakle smo očekivali da bi četnici mogli napasti. Osjećao sam se prilično nelagodno vani ali sam ipak ostao više od jednog sata. Ušao sam u rov i rekao Tošaku da se zamijenimo. Sada je Tošak mislio da je možda ipak bolje da oba ostanemo u rovu do jutra. Tako je sigurnije a možemo i pričati kako ne bismo zaspali. Nije baš djelovao ubjedljivo. Osjećao sam se prevarenim ali sam pristao.
Cijelo veče nismo oka sklopili; stalno sam mislio da će nas napasti i negdje pred zoru osjetio sam kako me oči pomalo bole jer su cijelo veče bile otvorene i čekale nekakav iznenadni napad. To veče napada nije bilo. Izjutra smo krenuli kući. Smjena je kasnila dvadesetak minuta, ali su ipak došli. Sa momcima koji su nas zamijenili nisam puno pričao. Žurio sam se kući da legnem u podrum i probam zaspati. Oči su me sada već dobro boljele.
Prije nego što sam došao do kuće primijetio sam da se u Selu nešto čudno dešava. Vidio sam puno vojske i dosta poznatog svijeta iz Modriče i Tarevaca. Tarevci su bili muslimansko selo s druge strane rijeke Bosne i protiv njih smo često igrali fudbal. Imali su dobru ekipu i što nas je posebno pogađalo, u međusobnim susretima su češće pobjeđivali nego mi. Utakmice između Tarevaca i našeg Sela bile su pravi mali derbiji, uvijek napeti i sa mnogo publike. Često je bilo i problema između publike ili igrača. Teško je bilo podnijeti poraze. Šta ćeš, mi nismo bili dobri gubitnici. Međutim, u zadnje vrijeme, prije agresije na BiH, naša ekipa je imala više sreće i gotovo redovno smo pobjeđivali u međusobnim susretima. Kada su Tarevci gubili znali su se dobro ljutiti, a ako je to bilo na njihovom terenu dobili bismo i batine. Nekada manje, a nekada veće. Izgleda da ni oni nisu voljeli gubiti.
Odlomke djela „Jakeš“ ćete moći čitati na web stranici Mreže za izgradnju mira.
Knjiga „Jakeš“ je dostupna za kupovinu u knjižarama Svjetlost, Buybook i Šahinpašić.