Skulptur Yad Vashem
Janusz Korczak je bio liječnik i pedagog, pisao je knjige za djecu i borio se za njihova prava. 1942. je svoje štićenike iz doma za siročad u varšavskom getu dragovoljno otpratio u logor smrti.
Ta slika je obišla svijet: muškarac među djecom, najmanje od njih drži na ruci, a druga djeca ga slijede držeći se za njegovu drugu ruku. Petog kolovoza 1942. vojnici njemačkog SS-a su u rano jutro naredili pražnjenje židovskog doma za siročad u varšavskom getu, koje je vodio Janusz Korczak. On je svojih 200 štićenika izveo na kolodvor odakle su skupa s njim deportirani u logor smrti Treblinku. Poljsko-židovski liječnik je, istina, imao mogućnost da izbjegne smrt. Ali on je odbio ponuđenu pomoć poznanika i prijatelja, jer nije htio djecu ostaviti same. Na kraju je vojnike SS-a sam uspio nagovoriti da ga puste da ide s djecom.
Janusz Korczak (fotografija iz 30-ih godina)
“U svim židovskim getima u Poljskoj koju su bili okupirali nacisti odgajatelji, učitelji i liječnici su išli u smrt s djecom koja su im bila povjerena. To ima veze s tadašnjom sviješću odgovornosti”, kaže Korczakova biografkinja Joanna Olczak-Roniker u razgovoru za Deutsche Welle.
I židov i Poljak
U njezinoj biografiji Janusza Korczaka, koja je u Njemačkoj objavljena 2012., iza mita mučeništva ona oslikava i ljudsko lice “Starog doktora”. “Korczaka bi ljutilo da ga se proglašava svecem. Jer, njegov hrabri odlazak s djecom u smrt zasjenio bi njegov hrabri život”, kaže ona. Poljska književnica i scenaristica je kao dijete osobno poznavala Korczaka. On je prijateljevao s njezinim djedom i bakom. koji su se u Krakovu bavili izdavaštvom. Njezina majka je nakon rata napisala prvu knjigu o Korczaku kako bi dokumentirala njegovo junaštvo.
Janus Korczak je rođen kao Henryk Goldschmidt (ili Goldszmit) u jednoj dobro stojećoj obitelji asimiliranih židova u Varšavi. Goldschmidtovi se nikad nisu odrekli židovstva i živjeli su u uvjerenju da se može istovremeno biti i židov i Poljak. Tako se osjećao i Janusz Korczak. Studirao je medicinu i postao ugledan pedijatar. Rano se morao početi brinuti za majku i mlađu sestru jer mu je otac psihički obolio. U to vrijeme mladi liječnik počinje pisati romane za djecu. Pod pseudonimom Janusz Korczak pobijedio je na jednom književnom natjecanju i to je ime zadržao čitav život. “On je znao strahove i patnje djeteta iz vlastitog iskustva. To je iskustvo htio prenijeti roditeljima”, kaže biografkinja Joanna Olczak-Roniker.
Spomenik Januszu Korczaku u Varšavi
Korczak nije imao vlastite djece, ali 1912. je preuzeo vodstvo jednog židovskog dječjeg doma u Varšavi, koji je izgrađen prema njegovim planovima. U taj dom su ubrzo došli reformski pedagozi, jer Korczakova inovativna pedagogika je već tada bila legendarna. Njegovi štićenici su bili veseliji i samouvjereniji nego djeca iz drugih sirotišta, jer Korczak je jako pazio da s njima ophodi kao s punovrijednim ljudima. U prvi plan je ovaj liječnik stavljao ljudsko dostojanstvo djece, poticao je njihovu individualnost i odbijao kažnjavanje batinama, strogost i prisilu.
Bezuvjetna ljubav prema djeci
Korczak je formulirao prva prava djeteta. Inzistirao je na pravu djeteta da bude onakvo kakvo je, na pravu da bude poštovano, da se djetetu pruži pažnja i toplina. Time je postavi temelj današnjih prava djeteta, koja su zapisana u Konvenciji UN-a o pravima djeteta. 1930-ih godina je pod pseudonimom “Stari doktor” na poljskom radiju vodio vlastitu emisiju u kojoj je razgovarao s djecom i o djeci.
U sirotištu u varšavskoj ulici Krochmalna Korczak je provodio svoje pedagoške ideje. Tu je nastao model demokratske dječje republike sa samoupravljanjem, dječjim parlamentom i drugarskim sudom, na kojem su djeca sama odlučivala o različitim “kaznama isprike”. U Korczakovom sirotištu su nastale i prve novine koje su uređivala djeca: Maly przeglad (Mali pregled). Na lijepo uređenoj zgradi sirotišta vijorila se zelena zastava “Dječje republike”.
Naslovnica jedne knjige Janusza Korczaka
1940. godine je sirotište moralo preseliti u varšavski geto, ali Korczak je i dalje ohrabrivao djecu i odgajao ih za budućnost slobode. Kad su nacisti deportirali Korczaka i njegove štićenike u logor smrti, židovski skladatelj i pijanist Wlasyslaw Szpilman je bio očevidac. On u svojim memoarima opisuje kako je Korczak ohrabrivao djecu: “Siročadi je tvrdio da ih voze na selo, što je razlog za veselje. (…) Sigurno je “Stari doktor” i u plinskoj komori, kad je ciklon gušio dječja grla, a u srcima siročadi strah zamijenio veselje i nadu, zadnjim naporom šaptao:'Nije to ništa ,djeco’, kako bi svojim malim štićenicima prištedio barem jezu prelaska iz života u smrt.”
“Ako se jedno dijete smije, smije se cijeli svijet”
Znakovito je da jedno od njegovih najvažnijih dijela nosi naslov “Kako voljeti dijete”. Uz pedagoške knjige pisao je i romane za djecu, a najpoznatiji je “Kralj Macius Prvi”, u kojem se zalaže protiv tutorskog odnosa prema djeci. Na njemačkom su objavljena Korczakova sabrana djela u 16 svezaka, a posljednji je tiskan 2011.
30 godina nakon njegove smrti u logoru smrti Treblinki – 1972. godine – Janusz Korczak je posthumno odlikovan Mirovnom nagradom njemačkoga knjižarstva. Mnoge škole, dječji domovi, ulice i trgovi u Njemačkoj nose ime ovoga liječnika i pedagoga koji je napisao: “Ako se jedno dijete smije, smije se cijeli svijet.”