Neka je i klupa, ali u Njemačkoj

SAIT KOŠANI

Amrana Košanija su ruševine u Mostaru vratile mislima u njegov Afganistan, ali ističe da je najgore prošlo

Spletom okolnosti dvadesetogodišnji Amran Košani, državljanin Afganistana, dospio je u Bosnu i Hercegovinu. Nekoliko mjeseci putovao je, a onda se skrasio u Centru Salakovac, o kojem je u jučerašnjem razgovoru govorio u superlativima. Njegova priča ne razlikuje se mnogo od priča hiljada migranata koji lutaju svijetom tražeći sreću. Ideal je život bez prijetnje ratom, pravo na rad i zarada od koje se može zasnovati porodica i osigurati normalan život. I to je sve. Cilj je daleko, ali mnogo bliže nego prije pet godina, kada je sa ruksakom na ramenima zaključao ostatke ratom uništene kuće i krenuo. Kaže da je najteže prošlo.

– Naši su putevi istinski trnoviti. Bodljikava žica, nastojanje i mnogo neizvjesnosti krasili su putešestvije do Evrope. Bili smo dio kolone, a onda se izdvojili. Ovo su ljudi u nevolji, spremni su tad na sve, a ja sam se osjećao dužnim brinuti o malom bratu Saitu. Od prvog dana je uz mene. S njim je lakše, ali je odgovornost prevelika. On je tek krenuo u svijet, priča Košani.

Prisjeća se teških ratnih dana u Afganistanu. Posvjedočio je stotinama pogibija, sahranio najbliže i na kraju odlučio bježati glavom bez obzira. Da nije krenuo, u Afganistanu, onakvom kakav je danas, ne bi ostao normalan, tvrdi susretljivi mladić. Bosnu i Hercegovinu je zavolio i kaže sjećat će se je po lijepom.

– Bosna je lijepa zemlja. Ovakvu ljepotu rijetko srećem. A prošao sam kroz mnogo država. U ovom dijelu zemlje je ljepše nego na sjeveru. Mostar je destinacija koju bih rado birao trajnom da postoji nada da se zaposlim i počnem zarađivati za život. U Salakovcu imamo kvalitetnu hranu, odjeću… Djeca i bolesni imaju posebne tretmane i stvarno nemam ni najmanju zamjerku. Ovih dana je kišovito, za nama je snijeg, ali u prostorijama ne prokišnjava. Srećom, nije ni hladno, dodaje.

Školovanje nije završio, jer je počeo da bjesni rat. Kada se odlučio na odlazak, o tome više nije ni mislio.

– Znam dosta o kompjuterima i informatici. Planiram jednog dana započeti usavršavanje i pokušati se zaposliti u toj branši. I ako ne bude išlo, u razvijenim zemljama ima posla za sve. Ne bi mi predstavljao problem ni fizički rad. Teže od onoga što je za mnom ne može biti. Od Boga sad tražim samo zdravlje za brata i sebe. Do kraja ove godine mogao bih do Njemačke ili Italije, nada se Košani.

AMRAN KOŠANI

Tragovi rata

Na kraju se prisjetio ratnih strahota u Afganistanu te je povukao paralelu sa ratom u našoj zemlji.

– Bosna se ipak oporavila od rata. Prošlo je dosta vremena, ali ovdje oko nas nema tragova rata. U gradu sam primijetio ruševine i ostatke rata. To me je vratilo mislima u Afganistan. Te razvaline u mojoj zemlji su jedini prizori na koje možete naići. Ubili su zemlju, gradove i ljude, kaže na kraju tužnog izraza lica hrabri mladić.

 za Oslobođenje

Ostavite komentar

unesite broj *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.