Piše: Marko Stojiljković za Lupiga.com
ocjena: četiri zvjezdice
godina: 2017.
trajanje: 98 minuta
uloge: | Emir Hadžihafizbegović, Boris Isaković, Leon Lučev, Boris Ler, Sebastian Cavazza, Ivo Gregurević, Izudin Bajrović, Miralem Zupčević, Ermin Bravo, Primož Petkovšek |
---|---|
žanr: | drama |
scenario: | Alen Drljević i Zoran Solomun |
režija: | Alen Drljević |
Muškarci ne plaču. Oni internaliziraju ili okreću na agresiju. Od njih se to tako očekuje. Od balkanskih muškaraca-ratnika pogotovo. Čak i kad su traumatizirani ratni veterani. Posebno kad su traumatizirani ratni veterani. Takva kultura. Mužjačka. Ratnička. Balkanska.Čak i kad zanemarimo predominantni nacionalistički mitomanski diskurs o tome ko je kome šta groznije i strašnije, odnosno ko je krivac, a ko žrtva u kojem je narativ isti, a nacionalni predznaci ovise samo o nacionalnosti govornika, ostaje taj vražji muški ponos koji te oštećene ljude sprečava da priznaju da su oštećeni, što će biti prvi korak na putu da se “pokrpe” i nastave sa svojim životima. To, naravno, ne znači da se oni neće izmiriti međusobno i da se, kada se nađu u istoj prostoriji neće gledati kao ljudi, nego kao četnici, ustaše i balije. Ne, ti će se ljudi dosta čestosavršeno razumeti sa svojim sapatnicima sa suprotnih strana, spojiće ih zajednička iskustva i spoznaje kako su oni sebi natovarili bedu na vrat za tuđi račun, ništa ne sluteći.Problem je što to najčešće neće verbalizirati i priznati javno, što bi pomirenje sa ličnog nivoa podiglo na neki opšti. Film „Muškarci ne plaču“ Alena Drljevića možda je korak u pravom smeru.
Sukobi među njima ipak tinjaju i uglavnom nisu nacionalni, koliko svetonazorski (FOTO: Muškarci ne plaču)
U suštini, ovo je komorna drama smeštena oko međunarodno finansiranog projekta pomirenja kroz zajedničke terapije veterana sa svih triju strana krvavih jugoslovenskih ratova. Terapeut je Slovenac Ivan (Cavazza), a polaznici su, između ostalih, Miki (Isaković), Valentin (Lučev), Melim (Hadžihafizbegović) i Jasmin (Ler). Cilj terapije je ispovediti svoju traumu javno i tehnikom psihodrame je ponovo odigrati i tako se sa njom suočiti i pokušati se osloboditi. Svako od njih ima svoje traume, ali se u suštini dobro slažu, uz prošvercanu domaću rakiju i pesmu koju svi znaju (“Zbog jedne divne crne žene” Kiće Slabinca), dok se sve ne okrene naopako, na simulacije ratnih igara i orgije razbijanja inventara.
Sukobi među njima ipak tinjaju i uglavnom nisu nacionalni, koliko svetonazorski. Najizraženiji sukob je između dvojice Bošnjaka, religioznog i sujevernog Melima i rezigniranog invalida Jasmina kojeg je religiozni autoritet posredno gurnuo u rat u kojem on nije želeo da učestvuje. Taj sukob, kao i drugi koji izbijaju i reševaju se (ili se ostavljaju da tinjaju) svedoči o osećaju da u zraku visi katastrofa i da situacija može brzo eskalirati, ma koliko se činilo da se ekipa dobro slaže i da se neki tu sjajno provode (epizoda Ive Gregurevića kao potpuno neuračunljivog zajebanta spremnog da uvek kaže ili napravi nešto neprimereno je zlata vredna).
Alen Drljević, i sam ratni veteran, ne nudi laka rešenja niti nas uverava da je nekakvo zajedništvo i odnos poverenja moguće tek tako izgraditi. On zna bolje od toga jer je sve to prošao sam. Film je prvotno zamišljen kao kratkometražni dokumentarac, ali je autoru upravo na jednoj takvoj grupnoj terapiji na pamet palo da ga produži i postavi kao igrani film. Ideja se pokazala kao više nego dobra, uz briljantnu glumačku postavu iz skoro svih krajeva bivše države (Hadžihafizbegović, Lučev i Isaković briljiraju toliko da je teško reći ko je bolji). Drljević takođe sjajno koristi zatvorene prostore u kojima uglavnom snima sa dve fiksirane kamere, što daje na verodostojnosti kroz nekakvu dokumentarističku vibru.
Dobro, hoće li se ti muškarci terapijski isplakati, pomiriti međusobno i izmiriti zaraćena plemena? Neću vam kvariti ugođaj, pogledajte film, vredno je truda. Jedino što mogu reći je da „Muškarci ne plaču“ u velikoj meri razbija monotoniju post-yu filmova sa ratno-poratnom tematikom sa večitim klišeima o krivcima, žrtvama, “ko nas bre zavadi”, “ko je počeo rat” i ostatkom prašine za u oči. Takođe, ovde nema kalkulacije, “doctoringa”, pisanja po očekivanju filmskih fondova. Ovo je film o ljudima koji su prošli strahote i delo nekoga ko vrlo dobro zna o čemu priča i koji od toga ne odstupa, svidelo se nama ono što vidimo ili ne. I taj stav se mora ceniti.
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: Muškarci ne plaču