Kemal Bašić, dramaturg: Teatrom se bez emocija ne možete baviti!

Danas je jedan od istaknutih mladih dramaturga, koji je svoj razvojni put gradio kroz Sarajevo, rodnu Tuzlu, ali i druge gradove u kojima je ostavljao dio sebe u umjetničkom smislu. Za sebe govori da je imao sreću da vrlo rano osjeti unutrašnju motivaciju, koja mu je bila i pokretač. A pronašao ju je u književnosti i moći priče, jer kako dodaje, ona ima sposobnost da omogući prolazak nezamislivim svjetovima.

Na tom putu uvjeren je kako doživite čudesna iskustva likova koje u njoj susrećete. A na putu serijala „Oni koji ostaju“ na gotovo nezamisliv način pronašla sam ja njega, Kemala Bašića, koji o svojim razlozima ostajanja, ali i stvaralaštvu i umjetnosti kroz svoj razvojni put govori:

Ako se čovjek dovoljno otvori, onda iz tog bogatstva književnosti može mnogo dobiti. Ja ne znam da li ona može mijenjati svijet, iako svjesno naivno pomalo vjerujem u to, ali sam siguran da može pojedince učiniti bogatijim i boljim ljudima.

Nakon završene gimnazije upisao sam Odsjek za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta u Sarajevu, studij koji je bio moj prvi i jedini izbor, a gdje sam o književnosti i umjetnosti učio od zaista sjajnih profesora. Razgovarati o književnosti sa ljudima poput Dževada Karahasana, Almira Bašovića, Muhameda Dželilovića ili Marka Vešovića za mene je značilo živjeti književnost i to je nešto što zaista cijenim kao jednu od najvećih privilegija koje sam imao u životu.

Drama kao književna vrsta specifična po mnogo čemu, postala je u toku studija centar mog interesovanja, a ona je neodvojiva od teatra čija privlačnost je meni bila podjednako neodoljiva. Tako valjda, kada vam je motiv strast onda je neminovno da tim putem krenete spremni na sve, na mnogo odricanja, rada, velikih razočarenja ali i još većih radosti.

Odveć racionalni dobronamjernici bi to, u našem vremenu i društvu ovakvom kakvo jeste, sasvim opravdano uvijek mogli posmatrati kao hazardnu igru, ali ja sam zadovoljan već samim tim da imam mogućnost da tu igru živim. Emocije je besmisleno racionalizirati, a teatrom se bez emocija ne možete baviti. Na kraju krajeva, mislim da veliki profesor komparatistike Joseph Campbell nije nipošto slučajno izrekao sentencu: “The insecure way is the secure way.”

Jednom si izjavio da je u životu bitno imati nešto za čime tragamo, a možda i nikad ne pronađemo. Šta je to za čime ti tragaš i u čemu pronalaziš dijelove ispunjenja?

Svjestan rizika da zvučim patetično reći ću da je život putovanje, i to putovanje u kojem je svaki pojedinac prinuđen tragati za svojim stazama, u kojem smo prinuđeni praviti vlastite izbore čak i onda kada to ne želimo, podjednako kao i prihvatati ono što su nametnute objektivne okolnosti, ono što je neko izabrao u vaše ime i na taj način odredio i vas same. U svemu tome mislim da je čovjek uspio već onda ako zna kojim stazama želi a kojim ne želi ići, a ako se ponekad krene pogrešnom stazom, to ne mora nužno značiti bilo šta loše. Znate kako se kaže, putovanje samo je uvijek važnije od cilja i mislim da ta svijest o putovanju sigurno na neki način jeste samo ispunjenje…

Radio si na djelu Derviša Sušića, hvatajući se u koštac sa ozbiljnim, zahtjevnim, a opet potrebnim štivom. Rekao si da je on tako rijetko postavljan na scenu, da je to gotovo pa incident. Na koji način si se ti izborio sa njegovom veličinom i približio tako arhaičnu, a opet svevremensku poruku njegovog djela publici?

Derviš Sušić zaista je veliki pisac i u svijetu naopakih vrijednosti nije čudno što se njega želi sakriti. On je izuzetno dobro poznavao i majstorski u svojoj književnosti pokazao mentalitet bosanskog čovjeka i sudbinu ove neobične zemlje. No, ako o njegovoj prisutnosti u našoj svakodnevnici danas odlučuju ljudi koji podsjećaju na neke njegove komične likove, jasno je i zašto ga se sklanja.

Sušićevo djelo je na više načina ogledalo ove sredine, a ono vam se dopadne ili ne u zavisnosti od onoga šta u tom ogledalu, kada pogledate u njega, vidite. Derviš Sušić bio je kućni pisac tuzlanskog Narodnog pozorišta, a budući da skoro tri decenije nijedan njegov tekst nije postavljen u njegovom pozorištu (isključivo zbog nepozorišnih i neknjiževnih razloga), meni je bila izuzetna čast biti dramaturg predstave koja je pokazala koliko je on živ i potreban pisac te koliko njegovo djelo dobro komunicira upravo sa našim aktuelnim trenutkom.

Osim dramaturgije i pozorišne kritike, baviš se i uredništvom i to na portalu „Pozorište“. Šta je obilježilo tvoj rad u tom pogledu?

Časopis „Pozorište“ i njegova, za sada, online platforma je pokušaj i rana faza obnavljanja časopisa koji je u Jugoslaviji slovio za vjerovatno najvažniji pozorišni časopis, a tuzlansko Narodno pozorište izdavalo ga je od 1953. do 1991. godine. Suvišno je govoriti šta jedan takav časopis predstavlja u povijesti našeg teatra i zaista je šteta što se dopustilo da bude zaboravljen toliko vremena.

To je izuzetno bogatstvo koje pripada svima nama, a naročito ljudima koji se u ovoj zemlji i šire bave pozorištem i to je uprava NPTZ, na čelu sa direktorom Mirzom Ćatibušićem prepoznala, te smo krenuli u obnavljanje časopisa koji nam je danas toliko potreban. To je ozbiljan i veliki posao koji se ne može uraditi preko noći, ali ga itekako treba bez obzira na sve probleme izvesti do kraja. Nadam se da ćemo uskoro imati i prvi štampani broj obnovljenog Pozorišta.

S obzirom da si trenutno kandidat za doktorat u Sarajevu, gdje si ujedno završio i master studije, a živiš i radiš u Tuzli, kako bi objasnio svoju motivaciju, a opet i upornost da uprkos sve težem vremenu ne biraš lakši put odlaska, nego onaj teži, ostajanja u BiH?

Razumijem svakoga ko se odluči na odlazak, ljudi hvala Bogu imaju pravo na vlastite izbore. Otići iz ove zemlje možda zaista može izgledati kao lakši put, ali s druge strane, ostanak ovdje podrazumijeva izazov  – izazov da se na ruševinama starih izgrade nove vrijednosti. Nikada nisam mogao razmišljati o odlasku u naprimjer Njemačku, bez da se sjetim da je 1946. ona bila doslovno sravnjena sa zemljom, da je to bila zemlja gubitnik najvećeg rata do tada, ali isto tako zemlja, koja se već nakon par decenija razvila do mjere da su ljudi s naših prostora odlazili tamo raditi. No, ko je zaista obnovio tu zemlju? Šta bi se dogodilo sa Njemačkom da su njeni stanovnici masovno bježali u neke druge zemlje?

Sve što sada ima tamo i zbog čega se odavde tamo ide, neko je stvorio, neko društvo se organiziralo i postiglo to, suočilo se sa svojim slabostima, preuzelo odgovornost samo za sebe i radilo na sebi. Mislim da nama fali svijest o tome. Fali nam svijest i o tome da smo mi ti koji trebaju mijenjati okolnosti, pa makar to podrazumijevalo određenu svakodnevnu žrtvu, to je naša odgovornost i prije nego što spakujemo kofere moramo se zapitati šta smo to mi i koliko toga uradili da se iz ove zemlje ne mora bježati.

Umjetnost je način da umočimo kist u šarene boje i oslikamo sivilo svakodnevice, ali istovremeno je nekad i sizifov posao. Šta primjećuješ u pogledu publike kojoj se obraćaš kroz djela, ali i u društvu samom? Ima li dovoljno osviještenih, kritičkih poznavatelja i štovatelja umjetnosti?

Čovjekova je sudbina da ne zna ni svoj početak, kao što pogotovo ne zna ni svoj kraj, a da pritom ima stalnu potrebu za cjelovitim, zaokruženim, konkretnim i mislim da umjetnost na neki način ispunjava tu ljudsku potrebu. No, treba napomenuti da umjetnost nije jednosmjerna komunikacija, ona čovjeku daje tačno onoliko koliko je on spreman od nje da uzme. Što se teatra tiče, on po definiciji ne postoji bez publike i zaista je najveće zadovoljstvo vidjeti publiku koja je iskreno doživjela predstavu, koju je ta predstava uzbudila iznutra. To je ono što čovjeka podsjeti na to da ima smisla baviti se svim ovim. 

Na nedavno održanim 38. Pozorišnim igrama u Jajcu bio si nagrađen za najbolju dramaturgiju za predstavu „Posljednja ljubav Hasana Kaimije“. Koliko ti je ovo priznanje značilo i šta ono predstavlja i za tvoj grad, pozorište, ali i čitav ansambl?

Meni, kao čovjeku kojem je teatar izuzetno važan, naročito su važne i pozorišne/kazališne Igre u Jajcu, jer znam šta one sve podrazumijevaju u kontinuitetu svog postojanja. Dakle, mislim da bi svakom kolegi koji se pozorištem na bilo koji način u ovoj zemlji bavi, trebala biti čast i sreća ako su dio Igara na bilo koji način. Ja sam već nekoliko godina redovan učesnik na Igrama kao pozorišni kritičar, voditelj okruglih stolova, saradnik biltena, a ove godine sam imao sreću da budem u takmičarskoj konkurenciji i da postanem jedan od laureata i to kao dramaturg predstave Posljednja ljubav Hasana Kaimije.

Za mene je to zaista velika stvar, svako priznanje koje dobijete od kolega je znak da ste na dobrom putu, a kada to dobijete na Igrama u Jajcu,  najstarijem našem pozorišnom festivalu, onda čovjek ne može ne osjećati zadovoljstvo i sreću.  Također, to je još jedna nagrada za NPTZ, našu predstavu i cijeli ansambl koji je zaista cijelom procesu prišao vrlo posvećeno jednako kao i reditelj Goran Damjanac. Pozorište je složen živi organizam, a najbolje od pozorišta ćete dobiti isključivo onda kada svaki njegov elemenat funkcionira u skladu sa bićem predstave. Mi smo to s ovom predstavom zaista imali i siguran sam da se to itekako vidi i osjeti.

Biti toliko involviran u umjetnost i raditi paralelno na više projekata, kao što ti trenutno radiš, nekada znači i pomalo izgubiti sebe. U čemu se pronalaziš između redova i koji su to planovi za naredni period?

Možda nekada zaista može izgledati da se čovjek stopi sa svojim poslovnim obavezama i pretvori u njih, ali u mom slučaju to nije nikakva smetnja ili opterećenje, jer, opet kažem, imam sreću da se bavim poslom koji me ispunjava, za koji imam unutarnju motivaciju koja mi i kada stvari ne idu dobro, kada ništa nije onako kako bi čovjek želio, ne dozvoljava da odustanem, da dignem ruke od onoga što radim. Dugoročne ili velike planove nemam niti ih volim imati, taman posla da se brinem posmatrajući ih kako propadaju, volim ići korak po korak, ali recimo da su mi trenutni planovi da sve što sam započeo raditi, privedem kraju na vrijeme ili barem sa minimalnim probijanjem rokova. Recimo da je tu pored svih obaveza, nekoliko predstava koje se rade ili će se početi raditi u dogledno vrijeme, prioritet odbrana doktorske teze i nadam se da ću to uskoro uspješno privesti kraju.

Šta je tvoja poruka „onima koji ostaju“, a naročito u oblasti umjetnosti? Na koji način da naglase poruke svog truda i rada ovdje?

Mislim da je svaki čovjek prije svega pojedinac za sebe pa mi je teško i čini mi se jako nezahvalnim slati poruku nekoj apstraktnoj grupi ljudi. Ali, ako mogu primijetiti, čini mi se da su upravo pojedinci ti koji mogu mijenjati stvari i činiti svijet boljim, ili ne dao Bog, gorim mjestom. Neka se svako od nas pozabavi sobom, potrudi da uprkos okolnostima bude najbolja verzija sebe, neka svakodnevno radi na sebi ako ništa onda barem iz protesta prema nepravdama koje svakodnevno gledamo i uvjeren sam da će ta energija i odnos sasvim sigurno, prije ili kasnije, imati konkretan efekat i da ćemo tako, dakle svako sobom doprinijeti tome da naše društvo bude zdravo i uspješno.  

Tekst je nastao kao dio serijala Sare Velaga “Oni koji ostaju” podržanog od strane IMEP-a

Preuzeto sa portala 6yka

Ostavite komentar

unesite broj *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.