Ključna stvar – naši pobeđuju, uz minimalne žrtve. Ljudi, nisu za decu ono naricanje Ružice Sokić nad poginulim jedincem, herojska smrt Radničkog bataljona, Božidarke Frajt, hrabre afežejke, ona tuga na licu Žarka Jokanovića koji ne želi bolji život bez pekara Pere… Nije za osnovce Skender, Stojanka majka Knežopoljka, da li su bili normalni sa “gropcem” koji se otvara i sinak “poručuje rodu da se bori za slobodu”. Kapetana Lešija dajte, heroja, ostalo je za punoletne, i to da se potpišu u biblioteci
Opevani i slavom ovenčani partizanski heroj kapetan Ramiz Leši (legendarni Aleksandar Gavrić) ulazi u naše živote praćen kosovskim gočevima i zurlama (muzika: Redžo Mulić), ritmom koji osvaja, melodijom koja neprijatelju ledi krv u žilama. I nama, klincima, brojnih generacija, nepovratno zaraženim partizanskom hrabrošću, već budi želju da posegnemo za replikama automatskih pušaka i bombama različite izrade, ne baš posve bezopasnim.
Niko ne zna kada je prvi put gledao film Kapetan Leši, niko ne zna koliko ga je puta gledao, većina (ne dokazujmo da nije) misli kako je dobar i zanimljiv, istina pomalo ukalupljeno dinamičan, mnogi bi ga svojevoljno gledali još koji put. Istina je da dotad nije bilo takvog komercijalnog uspeha u filmskoj industriji, da se Aleksandar Gavrić etablirao kao istinska glumačka zvezda, da je reditelj Živorad Žika Mitrović dočekao da snimi ono što je želeo – partizanski vestern. Sa pucnavom u stenovitim krajolicima, istinskim negativcima, herojem koji može da “pobije sve i vrati se sam”, lepim ženama i hrabrim antifašistima, Albancima i Srbima u gradu (biće da je Prizren) i metohijskoj nedođiji.
Taktičkom zamišlju iskusnog i hrabrog partizanskog gerilca, Ramiz Leši slama nemački otpor jednom utvrđenju i osvaja srca gledalaca. Uslediće scena u kojoj Šok, Ramizov Sančo Pansa (Petre Prličko), dolazi u nepriliku verbalno braneći prijatelja. Ramiz se umeša serijom krošea u pravoj kaubojskoj tuči. Salunska pevačica u tumačenju zavodljive Selme Karlovac peva (glas joj, doduše, pozajmljuje Silvana Armenulić) nezaboravne stihove Cveta jorgovan stižu letnje noći/Leši kapetan kada ćeš mi doći. Tuču izaziva, ne čudite se, nije mu to jedina ovakva uloga, crnoberzijanac koga tumači Pavle Vujisić. To je bio pogrešan potez. Leši rešava stvar i, kao što to obično biva, završi epizodu u krevetu pevačice.
Vreme je i da se podsetimo kako je reditelj Žika Mitrović, autor kultnih akcionih partizanskih filmova (Obračun, Signali nad gradom, Ešalon doktora M, Brat doktora Homera, Operacija Beograd, Užička republika) u vestern udenuo ideologiju. Kapetan Leši afirmiše borbu Albanaca za slobodu, njihovo učešće u obračunu sa balistima neposredno po završetku Drugog svetskog rata. Albanci nisu idealizovani, niti njihovo učešće u ratu, te je film naišao na oprečne ocene kritike, ali i državnog vrha.
Po oceni mnogih kritičara, najbolji Mitrovićev film je Marš na Drinu – nema sumnje i zbog toga (ma, najviše zbog toga) što je prvi put predstavljena borba srpske vojske u Prvom svetskom ratu. Ocena krajnje diskutabilna, da se ne lažemo, “dve zvezdice”.
Ideologije ima taman koliko treba, hrabrost partizana, Ramiz kao legendarni junak, odluka bandita da private novu realnost, smenjivanje dinamičnih odlično zamišljenih i/ili prepisanih scena. Ključna je stvar, naravno da naši pobeđuju, uz minimalne žrtve. Ljudi, nisu za decu ono naricanje Ružice Sokić nad poginulim jedincem, herojska smrt Radničkog bataljona, Božidarke Frajt, hrabre afežejke, ona tuga na licu Žarka Jokanovića koji ne želi bolji život bez pekara Pere… Nije za osnovce Skender, Stojanka majka Knežopoljka, da li su bili normalni sa “gropcem” koji se otvara i sinak “poručuje rodu da se bori za slobodu”. Kapetana Lešija dajte, heroja, ostalo je za punoletne, I to da se potpišu u biblioteci.
Smešta se, dakle, Ramiz Leši u večernje i školske programe, u vojničku noćnu/jutarnju moru “Dozvolite da se obratimo”, na celih tridesetak godina (film je snimljen 1960). Nema klinca koji je, slučajno ili namerno, izbegao film, a stariji pamte i istoimeni strip, bliskog rođaka Mirka i Slavka. Naravno, i svojevrsnu najavu metohijskog dobarlošzao serijala u ništa manje dinamičnom “nastavku” Obračun. Ostvariće se jedino to da je prva asocijacija na pomen Aleksandra Gavrića godinama je bila neki autoritativni tip, oficir, obaveštajac, islednik, vazda na pravoj strani.
Rođen u Beogradu 1932, po završetku Akademije za pozorište, film i televiziju igrao je dve sezone u zadarskom i splitskom pozorištu. Poginuo je 1972, sa samo 40 godina; uz domaće, igrao je i u nemačkim i italijanskim filmovima.
A da pogledamo još jednom Kapetana Lešija?
Ramiz Leši, junak Metohije/Iz Prizrena juri švapske divizije(…)/Sve devojke čekaju na taj mesec maj/ kada ćeš im doći Leši kapetan.