Pitanje granične linije između slobode izražavanja i govora mržnje u prvi plan dovodi ulogu medija, koji treba da omoguće raznolikost perspektiva, esencijalnih za pluralizam.
Pod govorom mržnje podrazumijevaju se svi oblici izražavanja koji šire, potiču, promovišu ili opravdavaju rasnu mržnju, ksenofobiju, antisemitizam i druge oblike mržnje na temelju netolerancije, uključujući: netoleranciju izraženog agresivnog nacionalizma i etnocentrizma, diskriminaciju i neprijateljstvo prema manjinama, migrantima i ljudima imigrantskog porijekla.
Od 1. januara 2019. godine, govor mržnje moguće je prijaviti Ombudsmenu za ljudska prava BiH i od tada su zaprimljene četiri žalbe pod šifrom „govor mržnje“.
Iz institucije Ombudsmena kažu je ovaj broj nizak u poređenju sa ostalim žalbama iz oblasti diskriminacije, a pogotovo u odnosu na druge povrede prava, što može upućivati na zaključak da se mnogi slučajevi govora mržnje ne prijavljuju.
Razlozi za ovakvo stanje su višestruki i sežu od generalnog nepovjerenja građana u institucije, u efikasnost mehanizama zaštite, u sposobnost i odlučnost države da adekvatno sankcioniše prestupnike, do teškoća u dokazivanju i nespremnosti za učešće u postupcima ili za javno istupanje od strane žrtve.
Takođe, iz ove institucije napominju da je govor mržnje korelativ slobodi izražavanja, te da ova granica nije uvijek jasna, pa se dešava da i međunarodni sudovi tolerišu izjave koje su nepopularne, šokantne ili uvredljive.
Dodaju da je upravo zbog toga neophodna kontinuirana promocija zaštite od diskriminacije i podizanje svijesti o štetnosti govora mržnje, posebno u podijeljenom društvu kakvo je naše, kao i dodatna edukacija nadležnih tijela i službenika da blagovremeno prepoznaju ovaj fenomen i adekvatno reaguju, što podrazumijeva ne samo sankcije, nego i kontra argumente ili javnu osudu.
Institucija Ombudsmena se u svom radu susretala sa primjerima govora mržnje i uglavnom se radi o neadekvatnim terminima kojima su nazivani pripadnici određenih ugroženih grupa, neprimjereni javni istupi fizičkih i pravnih lica o ličnim i moralnim karakteristikama pojedinaca na javnim funkcijama, tekstovima koji su praćeni slikama i komentarima uvredljivog sadržaja i kao takvi dostupni široj javnosti objave na blogovima pojedinih političara čija je sadržina lažna, vrijeđajuća, omalovažavajuća, kompromitujuća zbog čega osobe koje su meta takvih napada osjećaju strah za sebe i svoju porodicu, nacionalističke izjave koje šire mržnju između konstitutivnih naroda u pojedinim povratničkim sredinama.
“Ombudsmeni su u svojim preporukama, izdatim prije 2019. godine, zahtjevali trenutni prestanak objavljivanja uvredljivih sadržaja u kojima se lica nazivaju pogrdnim i neprimjerenim imenima, uklanjanje sa internet portala sadržaja uvredljivog karaktera, objavljivanje novih članaka u kojima je sadržano javno izvinjenje pripadnicima manjinskih grupa, preduzmanje neophodnih mjera da se prilikom budućeg obavljanja novinarskog posla, pisanja i objavljivanja članaka u potpunosti poštuje Zakon o zabrani diskriminacije, zatim potrebu edukacije zaposlenih kako bi se spriječilo pisanje istih ili sličnih članaka”, rekli su za BUKU iz ove Institucije.
Dodaju da su se Ombudsmani za ljudska prava Bosne i Hercegovine prethodnih godina susreli sa pritužbama građana u kojima se ukazivalo na neprikladan sadržaj statusa objavljenih na društvenim mrežema koji su u sebi sadržavali elemente govora mržnje, diskriminacije na osnovu pola, uznemiravanja….
“Postupajući u ovim predmetima, Ombudsmeni za ljudska prava Bosne i Hercegovine zauzeli su stav da pitanje kršenja ljudskih prava putem visokotehnoloških aktivnosti predstavlja izazov, ne samo za pravnike i osobe koje se bave zaštitom i promocijom ljudskih prava, već za svaku osobu, a s obzirom na to da visoke tehnologije ulaze u sve sfere života. Visoke tehnologije dobivaju na značaju kada se koriste za aktivnosti koje dotiču prava pojedinca, posebno kada ulaze u sferu njegovog privatnog života i kada postaju objekt putem kojeg se krše prava na privatnost ili se ugrožava bezbjednost osobe. Shodno međunarodnim standardima ljudskih prava u ovakvim situacijama od države se traži da osigura mehanizme zaštite”, pojašnjavaju iz Ombudsmena.
Dodatni izazov je kada visoke tehnologije koriste za ugrožavanje prava osoba koje se smatraju posebno ugroženim kao što su djeca, žene, osobe s invaliditetom, ističu iz ove institucije, podsjećajući da su Ombudsmeni u 2018. godini podržali Inicijativu “Centra za pravnu pomoć ženama iz Zenice” za izmjene i dopune Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine, i uputili Parlamentu Federacije Bosne i Hercegovine Preporuku da izmijeni i dopuni Kazneni zakon Federacije Bosne i Hercegovine u cilju stvaranja zakonskih pretpostavki za sankcioniranje osoba koje vrše određene radnje korištenjem informaciono-komunikacijskih tehnologija, a koje za posljedicu imaju povređivanje prava pojedinaca. Predmetna preporuka do danas nije ispoštovana.
ZAKONI I PRAVO NA SLOBODU IZRAŽAVANJA
Govor mržnje kao takav nije definisan kao pojam u krivičnim zakonima koji su na snazi u Bosni i Hercegovini, njezinim entitetima i Brčko distriktu Bosne i Hercegovine. Krivičnim zakonom Bosne i Hercegovine (član 145.a), Krivičnim zakonom Federacije Bosne i Hercegovine (član 163.), (član 359.) i Krivičnim zakonom Distrikta Brčko BiH (član 160.) inkriminirano je krivično djelo „izazivanje vjerske i nacionalne mržnje i netrpeljivosti“.
U Republici Srpskoj Krivični zakonik Republike Srpske je propisuje kao krivično djelo „Javno izazivanje i podsticanje nasilja i mržnje“, a pomenuti zakoni također propisuju sankcije za počinitelje naprijed navedenih krivičnih dijela.
Govor mržnje zabranjen je i Zakonom o zabrani diskriminacije, Zakonom o ravnopravnosti polova, Zakonom o slobodi vjere i pravnom položaju crkava i vjerskih zajednica u BiH, kao i Izbornim zakonom Bosne i Hercegovine.
S druge strane, pravo na slobodu izražavanja zagarantovano je Ustavom Bosne i Hercegovine, te članom 10. Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama, i predstavlja temelj za razvoj demokratskog društva.
“Pravo na slobodu izražavanja nije aposlutno, te može podlijegati ograničenjima koja su potrebna iz razloga: poštovanja prava ili ugleda drugih osoba; zaštite državne sigurnosti, javnog reda, javnog zdravlja i morala. Pravo na slobodu izražavanja takođe može biti ograničeno ukoliko ugrožava neko od prava i sloboda zagarantiranih Evropskom konvencijom o ljudskim pravima i osnovnim slobodama, a to su: pravo na život, zabrana mučenja, nečovječnog i ponižavajućeg postupanja, zabrana ropstva i prinudnog rada, pravo na slobodu i sigurnost, pravo na pravično suđenje, kažnjavanje samo na osnovu zakona, pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, sloboda misli, savjesti i vjeroispovjesti, sloboda izražavanja, sloboda okupljanja i udruživanja, pravo na sklapanje braka, pravo na djelotvorni pravni lijek, zabrana diskriminacije, te u slučaju kršenja člana 17. Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama , odnosno zloupotrebe prava na zaštitu, te ne smije biti opravdanje za bilo koji oblik diskriminacije ili govora mržnje”, ističu iz ove Institucije i dodaju da je važno da se sva lica uzdržavaju od korištenja izraza u javnoj komunikaciji koji mogu biti uvredljivi za bilo koje lice ili grupu lica u Bosni i Hercegovini.
Iz Institucije Ombudsmena kažu da pitanje granične linije između slobode izražavanja i govora mržnje u prvi plan dovodi ulogu medija koji omogućavaju raznolikost perspektiva, esencijalnih za pluralizam.
“Ovo, međutim, ne čini medije automatski ‘progresivnim’, budući da različite perspektive otvaraju vrata i pojavi ekstremnih ideja. S druge strane, predstaviti bilo koji medij, uključujući i internet kao mjesto najvećim dijelom ‘okupirano’ govorom mržnje značilo bi dati legitimitet direktnoj intervenciji države u njihovoj kontroli. Medijska pismenost u BiH odnedavno se predlaže kao ‘treći put’ u prevladavanju ovih tenzija. Tumačenje medijske pismenosti, međutim, sa svoje strane također otvara prostor za razne interpretacije. U Bosni i Hercegovini medijska pismenost u praksi rezultirala je fokusiranjem na opasnosti koje vrebaju kod izražavanja nepopularnih stavova u javnosti, umjesto promovisanjem mogućnosti koje mediji nude. Mediji su prvenstveno prostor sa kreativnim sadržajima, a govor mržnje je negacija od svega što je kreativno, i protiv njega se društvo mora boriti proaktivno, autocenzurom i edukacijom”, ističu.
Iz ove institucije kažu da bi potpuno zakonsko regulisanje ovog domena moglo da dovede i do suprotnog efekta, odnosno pretjerane regulacije, što bi značilo ugrožavanje slobode izražavanja. Potrebno je, dakle, uspostavljanje ravnoteže između ograničavanja mogućnosti za nastanak govora mržnje i čuvanja slobode izražavanja.
PREPORUKE UKOLIKO STE SUOČENI SA GOVOROM MRŽNJE
“Svako lice koje je suočeno sa govorom mržnje treba da takve pojave prijavi nadležnim institucijama, uključujući i instituciju Ombudsmena za ljudska prava. Pored krivičnih zakona koji sankcionišu izazivanje vjerske i nacionalne mržnje i netrpeljivosti, Zakon o zabrani diskriminacije, Zakon o ravnopravnosti polova i Zakon o slobodi vjere i pravnom položaju crkava i vjerskih zajednica u BiH kroz neke članove tretiraju pojam govora mržnje. Pored toga, Regulotarna agencija za komunikacije je donijela Kodeks o audiovizuelnim medijskim uslugama i medijskim uslugama radija, koji tretira govor mržnje u ovoj oblasti”, pojašnjavaju.
Vijeće za štampu u Bosni i Hercegovini u Kodeksu za štampu Bosne i Hercegovine zabranjuje „Huškanje“ koje se uopšte definiše kao „namjerno ili nenamjerno podsticanje diskriminacije i netorlerancije“ a štampa ima obavezu da se uzdrži od podsticanja mržnje ili nejednakosti po bilo kojem osnovu, kao i od podsticanja krivičnih djela ili nasilja.
“U praksi, provođenje efikasnih mjera na suzbijanju govora mržnje otežava činjenica da je u većini slučajeva odgovorna strana privatno pravno lice, da je govor mržnje prisutan na internetu, koji je, kao virtuelni prostor, u velikoj mjeri neregulisan i da putem društvenih mreža dolazi do multipliciranja govora mržnje gdje se promocija ličnih stavova odvija pod velom anonimnosti. U pogledu sudskog procesuiranja govora mržnje, statistike pokazuju da postoji vrlo mali broj prijava koje se odnose na krivična djela izazivanja rasne, narodnosne ili vjerske mržnje, razdora ili netrpeljivosti, i ta situacija je prisutna na području cijele BiH”, kažu Ombudsmeni.
Za kraj da ponovimo da se govorom mržnje smatra namjerno ili nenamjerno podsticanje diskriminacije i netolerancije, podsticanje mržnje ili nejednakosti po bilo kojem osnovu, kao i podsticanje krivičnih djela ili nasilja, prejudicirane i uvredljive aluzije na nečiju etničku grupu, nacionalnost, rasu, religiju, pol, seksualnu opredijeljenost, fizičku onesposobljenost ili mentalno stanje, te potenciranje stereotipa prema različitim grupama koje su u manjini ili prema pojavama koje nisu u skladu sa stavovima većine.
Tekst je objavljen u sklopu Kampanje protiv govora mržnje, koja se realizuje zahvaljujući podršci programa Bosnia and Herzegovina Resilience Initiative (BHRI), koji sprovodi Međunarodna organizacija za migracije (IOM), uz finansijsku podršku Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID).