Prva poveznica sa pojmom i zanimanjem dimnjačara bila mi je serija “Kapelski kresovi”, u kojoj je Boris Dvornik glumio lik čiji je nadimak bio dimnjačar. Takođe i crne gorkaste bombone “Negro” koje na svom omotu imaju lik dimnjačara kao svoj zaštiti znak, bile su svojevrsna odlična reklama za ovo lijepo i korisno, ali i pomalo opasno zanatsko zanimanje. A onda sam se sreo “oči u oči” sa pravim dimnjačarem. U Vogošći sam upoznao Selima Ekmekčića.
– Dimnjačar je zanimanje koje pripada ekološkoj struci. Dimnjačar se brine o ekologiji, čistoći zraka i o životima ljudi da ne bi stradali od curenja ugljen monoksida ili od požara. Naša firma “Plamen” pretežno radi čišćenje kotlova i dimnjaka, pregled novoizgrađenih objekata, hemijska čišćenja kotlova, snimanje dimnjaka, provjeru curenja gasa, mjerenje emisije zagađenosti – priča nam Selim, i odmah nam odgovara na najaktuelnije pitanje ovih dana – pitanje zagađenosti vazduha u Sarajevu.
Šta se sve loži? Ko zagađuje vazduh?
– Svake godine se ponavlja isto pitanje. Stalno se govori da ljudi zagađuju jer lože gume, te da zagađuju oni iz ruralnih sredina oko Sarajeva. Nije to tačno. Ima i toga, ali samo 1%. Veliki je problem što ljudi lože razne vrste uglja, ima i onih koji lože loš pelat. Imate takođe mnogo firmi koje ne koriste nikakve filtere. Nemate pojma kako to prlja i čadi. Kotlovnice takođe mnogo zagađuju. Treba reći i da je vazda zimi bilo magle, a kada ima padavina nema smoga. Sarajevo je nezgodno geografski pozicionirano, a i nemamo adekvatne zakone koji bi našem zanimanju dali mogućnost da sprovedemo u djelo sve što treba. Naše je da skrećemo pažnju svakom ko loži kako treba da loži, kako treba da rukuje sa kotlovima, da ukazujemo inspekcijama ko zagađuje, ali kod nas to još nije zaživjelo. Možda bi u donošenje propisa trebalo uključiti i nas dimnjačare. Dimnjaci se inače, po zakonu, moraju održavati tri puta godišnje. U Sarajevu je prije rata bilo 60 dimnjačara, a danas nas ima samo dvadesetak.
Selim se bavi dimnjačarskim zanatom od 1980. godine. Osnivač je zanatske dimnjačarske radnje “Plamen”, a i predsjednik Udruženja dimnjačara Bosne i Hercegovine.
– Ja sam prvobitno završio školu za proizvodnju piva i slada, ali kada je “Dimnjačar Sarajevo” tražio 60 dimnjačara, gdje je plata bila skoro duplo veća nego moja plata KV radnika u pivari, prijavio sam se na konkurs. Završio sam vanredno školu “Centar za stručno obrazovanje kadrova u privredi” i za dvije godine stekao diplomu za dimnjačara. Uz školovanje sam naravno i radio.
Očevim stopama
Selimovim stopama krenuli su i sinovi Mirza i Samir.
– Volim da kažem da u “Plamenu” rade dvije žene i dva muškarca, moji sinovi koji vode posao, svastika Zimeta i od prijatelja žena Nermina Kurjaković. Od nedavno i je i moj bratić postao dimnjačar. Ima nas šest Ekmekčića dimnjačara – Dževad, Vehid, Mirza, Samir, Zineta i ja – sa osmjehom kaže Selim.
Sin Mirza (28) već osam godina radi kao dimnjačar. Čim je završio Srednju saobraćajnu školu u Sarajevu odlučio se za zanatsku prekvalifikaciju. 
Mirza Ekmekčić
– Nije bilo posla, pa sam se prekvalifikovao, mada sam pomagao ocu i prije prekvalifikacije koju sam završio u školi Libar u Širokom Brijegu, jer u Sarajevu nije bila slična ustanova. Zadovoljan sam svojim poslom i od njega mogu da živim – kaže Mirza.
I stariji Samir (32) je krenuo očevim stopama.
– Završio sam Elektrotehničku školu na Pofalićima, a prekvalifikaciju sam završio u Beogradu. Diplomu sam nostrificirao u Mostaru. Zineta je ekološki tehničar i ona je u Banjaluci završila kurs za dimnjačara. U Kantonu Sarajevo nigdje nije mogla da nađe posao kao tehničar, pa se zato odlučila za ovaj zanat i zadovoljna je.
Dugme za sreću
Osnovni dimnjačarski alat su četke raznih profila.
-Neke su za dimnjake, a neke za kotlove. Recimo ove plastične četke služe za čišćenje rosfrajnih plinskih dimljaka, koje ne smijete oštetiti. Vidite imaju i merdevine, onda ove kugle, sajle koje se mogu štiklati do 25 metara u vis. Mi smo opremljeni i malim kamerama koje su na kablovima i povezane su za monitore. Alat se nabavlja u Hrvatskoj i Italiji – priča Selim.
A kakva bi ovo priča o dimnjačarima bila da ne pomenemo dimnjačarsko dugme kao simbol sreće.
– Da, to je još uvijek tradicija, da se za sreću stisne ili čuva dimnjačarsko dugme! Tradicija je i da se dimnjačari iz cijeloga svijeta jednom godišnje nalaze, druže i vesele u malom italijanskom gradu Santa Marija Maggiore – zaključuju dimnjačari Ekmekčići.
Autor teksta Darko Udovičić za blog Svijet zanata
Fotografije: Darko Udovičić i Plamen Dimnjačar Sarajevo