Piše: Selma Stipčević za Antena Zadar
Danas žene diljem svijeta obilježavaju svoj dan, slave povijesne uspjehe junakinja svojeg doba koje su gnjevno marširale ulicama i svjesno se izložile nasilju kako bi mi danas imale osnovna ljudska prava. Ona nam nisu jednostavno “data”, iza njih stoji žestoka, krvava i teška borba.
Jer, postojala su neka crna vremena – vremena u kojima su žene radile u neljudskim uvjetima, plaćale porez na svoju jadnu i vrlo simboličnu plaću, bez ikakvog prava da makar jednom u četiri godine zaokruže nekog klauna na izbornoj listi. O aktivnom i pasivnom izbornom pravu nisu mogle ni sanjati… Bila su to vremena u kojima je rastava značila pravu smrt u socijalno – ekonomskom smislu, a obiteljsko nasilje bio je tek križ kojeg valja prihvatiti, u tišini i bez puno pogovora.
Danak svoje slobode žene su platile krvlju. Da bi se njihov glas čuo, nije bilo dovoljno izaći na ulice. Patrijarhat je, naime, slijep i nije mu teško ignorirati političke manjine. Put do prava glasa morao je biti trnovit – akcije sufražetkinja uključivale su vezivanje za pruge, podmetanje vatre u poštanske sanduke i razbijanje prozora. Jedna od najbrutalnijih takvih akcija zbila se na konjskoj utrci Epsom Derby, kada je sufražetkinja Emily Davison, iskočila i bila nasmrt pregažena od kraljevog konja 1913. godine. Brojne njezine suborkinje bile su zatvarane, na što su reagirale organiziranjem štrajkova glađu. Niti to nije im bilo dozvoljeno – vlasti su ih prisilno hranile.
Krvlju, znojem i patnjom Britanke su se 1918. godine izborile tek za parcijalno pravo glasa, koje je priznato kućevlasnicama iznad 30 godina, suprugama kućevlasnika, najmoprimcima nekretnina s godišnjom rentom iznad £5 te diplomanticama sveučilišta.
Prva država koja je ženama odobrila pravo glasa bio je Novi Zeland. Izborni zakon dobio je kraljevski pristanak od guvernera Lorda Glasgowa 19. rujna 1893., a žene su prvi put glasale na izborima 28. studenog 1893. U Jugoslaviji su žene to pravo stekle 11. kolovoza 1945. godine. Vjerujemo da će vas šokirati podatak o Švicarskoj – žene su biračko pravona federalnoj razini ostvarile tek 1971. godine. Čekalo se, naime, da se gospoda građani usuglase na referendumu. Još šokantnija je spoznaja da je “najtvrdokorniji” kanton, Appenzell Innerrhoden, tek nakon pritisaka sa savezne razine ženama dopustio pravo glasa – pazite sad ovo – 1991. godine!
Ni ostvarenje humanijih uvjeta rada nije bilo puno lakše.
Na današnji datum 1857. u New Yorku, radnice u industriji odjeće i tekstila javno su demonstrirale zbog loših radnih uvjeta i niskih plaća. Njihov prosvjed je rastjerala policija, no te iste žene nisu se lako predale – dva mjeseca kasnije osnovale su sindikat.
Protesti 8. ožujka ponavljali su se i slijedećih godina, a povijest možda najbolje pamti onaj iz 1908. godine. Preko 15 tisuća žena marširalo je New Yorkom zahtijevajući bolje plaće, kraće radno vrijeme i pravo glasa. Godinu dana kasnije, 28. veljače 1909. u SAD-u deklaracijom koju je donijela Socijalistička partija Amerike, obilježen je prvi Dan žena. 1910. godine, u Kopenhagenu je održana prva međunarodna ženska konferencija, u organizaciji Socijalističke Internacionale. Na prijedlog slavne njemačke socijalistkinje Clare Zetkin ustanovljen je “Međunarodni dan žena”.
Iduće godine, 8. ožujka 1911., u požaru u tvornici Triangle Shirtwaist u New Yorku svoj život tragično je skončalo preko 140 žena, nakon čega su slabe mjere sigurnosti na radu okrivljene za veliki broj žrtava. Te godine Međunarodni dan žena obilježilo je preko milijun ljudi u Njemačkoj, Austriji, Danskoj i Švicarskoj. Uoči 1. svjetskog rata, 8. ožujka 1913., žene diljem Europe održale su masovne demonstracije za mir.
Inače, demonstracije povodom Međunarodnog dana žena u Rusiji ujedno su označile i prvi stadij ruske revolucije. Boljševička feminstkinja Aleksandra Kolontaj je nakon Oktobarske revolucije “nagovorila” Lenjina da 8. ožujka proglasi državnim praznikom, a tog se dana obilježavao herojstvo radnica.
Puno je godina prošlo od društvene klime koju današnje žene ne mogu zamisliti ni u svojim najgorim noćnim morama, no stvari su još daleko od idealnog. “Imate li djece i hoćete li ih imati?” standardno je pitanje na razgovoru za posao, majke nakon plusa na testu i dalje dobivaju otkaze, žene su i dalje “krive” za nasilje koje se nad njima vrši, i dalje smo manjina u tijelima vlasti, a kako istraživanja pokazuju – i manje plaćene od svojih muških kolega… Moglo bi se, nažalost, nabrajati u nedogled.
U svemu tome, umjesto nastavka borbe koja se možda nikada neće završiti, Međunarodni dan žena biva guran pod tepih kao relikt socijalizma, ili se – što je možda još tragičnije – relativizira značaj povijesne borbe žena za ostvarenje ljudskih prava. Dan žena nije cvijet, nije tepanje o “nježnim, prekrasnim ženama”, Dan žena nije Majčin dan ni Valentinovo. Ovo je dan sjećanja na krv, patnju i borbu, ovo je dan naklona do poda svim junakinjama našeg, ali i nekih drugih doba. Povijest je možda muška, ali budućnost je zajednička!
Sretan Dan žena!