Čovjek koji je ubio moju majku: A, zvali su ga Srce

U ledenoj rijeci, na istom mjestu gdje i njegove žrtve, skončao je moj komšija ubica, zločinac, čovjek koji je ubio moju majku, napisao je Alen Altoka (Reuters – Arhiva)

Na koncu, ostalo je dobro, ostala je svjetlost dobra, koju zločinci poput Dragoje Radanovića ne mogu ugasiti.

Piše: Dragan Bursać za AlJazeera

Noć, 31. januar 2014. godine. Dragoja Radanović vozi svoj kombi uz Drinu. Zna dobro put. Nije niti vezan, niti oprezan. Ali tu, iza Perjana, ima ta krivina. Malo udesno, pa povuče prema rijeci. I zna Dragoja za tu krivinu, ali ne usporava. Nije mu prvi put da ovako projuri kroz nju.

Samo… led, noć i prvi februarski dan 2014. imali su druge planove za Dragoju. I tek tako, vozilo je skliznulo put ledene, mračne Drine. A onda je vrijeme stalo. Vidio je Dragoja svoj život kao na traci.

Srce, Srce su ga zvali. Nikad mu nije bilo jasno zašto ga zovu Srce, jer srcem nije bio. Nesrećan, možda, ako to ima neke veze sa srcem. Zna Dragoja od kad zna za sebe da je nekako nezadovoljan, neispunjen. Zna da mu sve smeta. Isto kao što mu i sad smeta i ova krivina, i ovaj kombi, i ova noć, i tamna jara provalije nad Drinom u koju pada. Sve mu smeta!

Sok od ruže i Crvena zvezda

A smetali su mu i Bošnjaci, “balije”, kako ih je zvao u njegovoj Foči 1992. godine. Baš su mu smetali. Nije mogao sebi objasniti ni kako, ni zašto, ali ta mržnja bila je jača od njega, preuzimala ga je i palila. Uživao je u njoj. Bili su to civili, zaboga, bile su to njegove komšije, ali su mu smetali. Prije rata, sjeća se Dragoja, išao je u njihove kuće, pio vodu, pio sok od ruže, najljepši na svijetu, pričao o utakmicama Crvene zvezde. Robert Prosinečki ili Darko Pančev – ko je bolji? Nema Fočaka koji godinu dana uoči rata nije pričao o tome. Ali, džaba sve, mržnja ga je ponijela, uzdigla u zlu, pa je izbrisao sve ljudsko iz sebe.

Uživao je u toj mržnji i 11. aprila 1992. godine, kada je, sa grupom domaćih i prekodrinskih četnika, ušao u Dom zdravlja u Foči, kada je zarobio četiri zdravstvena radnika Bošnjaka, kada im je naredio da izađu na prozore bolnice i kada su počeli da galame i zazivaju svoje sunarodnike da se predaju, da četnicima polože oružje.

Oooo, kako je samo uživao!

Jer, smetali su Dragoji ti bijeli mantili, taj učeni svijet, svi ti Fočaci sa svojim humorom, koji je bio do neba zarazan. Smetao je Dragoji i Ibro Karović, i Avdo Šadinlija, ljekari i legende Foče. Ne zna Dragoja u tom aprilskom danu ’92. šta je zaraza humora, ali mu smeta, nekako ga ljuti. Toliko ga ljuti da uživa dok gleda kako mu kolege po nožu i “kalašnjikovu” izvode ljekare Ibru i Avdu u pravcu novoosnovanog sabirnog logora u Livadama, da se više nikada ne vrate.

I uživa Dragoja, mora sebi reći, kad se sjeti kako je malo kasnije 6. juna te ’92. došao na vrata porodice Altoka. Odveo je u smrt, sa svojim hababom Žarkom Pljevačićem, cijelu familiju Altoka. Tijelo Avdije pronađeno je u jami Piljak, a Rukijino tijelo nikada nije pronađeno. Došli su na Livade ponad Ćehotine i odveli u smrt ljude.

I čudi se Dragoja, kako sada zna sva ta imena, kako zna da ih je u smrt otpremio, kako baš sad, dok kombi pada i sljubljuje se u mračnoj noći sa stijenama, zna sve što na sudu nije znao. Prije ovog leta u mrak govorio je svima kako ne pamti “balijska” imena.

Ismeta i nezaborav

A onda je iz mraka izronilo još jedno ime – Ismeta Altoka. Jeste, i ona je bila u dvorištu porodične kuće Altoka. Jeste i nju je odvojio Dragoja sa Rukijom i Avdijom. Lijepa žena. Imala je sina, sjeća se Dragoja, misli da se zove Alen. Jeste, Alen. Zlatno dijete. Sjeća se on sad tog dječaka, koji stoji na kamari drva i ispraća ih tužnog pogleda. Gleda njega Dragoju, Dragoju sa nadimkom Srce, kako mu krade majku i šalje je u zagrljaj smrti. Čudno, misli Dragoja, kako dobro vidim i dijete, i majku, i one njene hlače od somota.

Vidim sve. Znam sve. Nije moguće da se mozak ovako izbistri u noći. Sigurno ćemo se dočekati na neku stijenu, nije duboko, sijevaju misli Dragoji kroz glavu. A sijeva mu i još jedna čudna pomisao. Pa da, Ismetu smo ubili baš tu, evo nema koliko baciti kamen do Njuha.

I sjeća se Srce Dragoja kako su on i njegovi godinama poslije rata ucjenjivali familiju Altoka, kako su tražili novce od porodice, e da bi im rekli gdje su kosti ubijenih. Sjeća se i kako je familija stoički odbijala bolesne ponude u zamjenu za lažna svjedočenja.

“Balije, majku im, ni sad mi, u ovom času, ne daju mira”, siječe mozak Dragoji neki kamen od stijene i misao u istom času.

I onda se sjeti da je neki ribar našao Ismetinu lobanju u avgustu 2008. godine. I sjeti se da je porodica Altoka upokojila svoju Ismetu dvije godine docnije, ali to Srcu nije bilo važno.

“Jedan balija, gore dolje”, mislio je za sebe.

Nevinost Dragojina

Imao je tada Dragoja važnijeg posla. Morao se suditi i sudom nevinost dokazivati. A sreća pa je sud u Republici Srpskoj naklonjen ovakvim kao što je Dragoja. Dvije godine se parničio, e da bi nevinost izvukao. Jer, na koncu, “ne možeš biti baš puno kriv za ubistvo balija, zar ne”?

Dvije godine igrao se Dragoja Srce kako bi napismeno pobijedio i mrtve i one koji su ostali živi i u patnji gledali šaradu od suđenja. I onda je pisalo:

“Vrhovni sud je, 22. marta 2007. godine, donio pravosnažnu presudu, oslobodivši optuženog od optužbe za ratne zločine. Vrhovni sud nije osporio činjenice koje je utvrdio prvostepeni sud; međutim, utvrdio je da se te činjenice ne mogu podvesti pod ratni zločin protiv civilnog stanovništva te da radnje optuženog ne predstavljaju kršenje Člana 3 zajedničkog Ženevskim konvencijama iz 1949. godine te članova 20, 31. i 147. Četvrte ženevske konvencije”.

“Eto vam, balije, nevin sam, nisam kriv! Ništa mi ne možete”, zadovoljno se smijao Dragoja Srce dok je kombi tonuo u provaliju. “Ja sam nevin čovjek.”

Božiji sud

I da, postoje ti neki sudovi zemaljski, postoje te neke sudije i tužioci kojima ovakva priča sa svim podacima nije dovoljna, postoje ti neki monstrumi, koji se Srcem nazivaju, koji prođu kroz život neokrznuti, ali postoji i nešto drugo, veće, mnogo veće.

“U noći sa 31. januara na 1. februar 2014. godine jedna osoba smrtno je stradala, a dvije teže povrijeđene u saobraćajnoj nesreći koja se dogodila u mjestu Perjani kod Goražda. Kombi vozilo VW po izlasku iz oštre krivine izletilo je sa kolovoza i survalo se niz padinu ka koritu rijeke Drine. Smrtno je stradao Dragoja Radanović Srce (48) iz Foče. Tijelo poginulog prebačeno je u Kantonalnu bolnicu u Goraždu.”

I, na koncu, ostalo je dobro, ostala je svjetlost dobra koju zločinci poput Dragoje ne mogu ugasiti.

Onaj dječak od osam godina, koji plače za majkom, koji traži majku u svemu, iznad svega, koji prašta i koji suštinom ubija zlo, bio je Alen Altoka, danas fenomenalni čovjek, koji je napisao ovo:

“2014. u mjestu Njuhe, u onu istu hladnu Drinu u koju je bačena, na isto mjesto gdje je pronađena moja majka, sletio je kombi sa trojicom putnika. Dva su preživjela, a u ledenoj rijeci skončao je moj komšija, ubica, zločinac, Dragoja Radanović Srce, čovjek koji je ubio moju majku. Postoje neki bolji sudovi.”

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

1 komentar

Ostavite komentar

unesite broj *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.