Čika Mišo i doživotni sjaj posljednjeg čistača obuće u Sarajevu

Kad bi ujutro osvanuo dan, a na sarajevskim ulicama se tek počeo pomaljati svijet koji užurbano korača za poslovima, Čika Mišo bi došao tačno u 9 sati i 30 minuta – u ono vrijeme kada gužva smanjuje svoj protok i tek tada bi on započinjao svoj poslovni dan: dan prvog sarajevskog čistača cipela.

Ispod Vječne vatre, na jednoj strani Titove ulice, ostalo je Čika Mišino mjesto – mjesto na koje svakom Sarajliji pogled nehotice ide u onoj šetnji ili užurbanosti dok prolazi, a njega nema. Njegovo mjesto danas je preuzeo sin Ramiz koji se bavi istim poslom kao njegov pokojni otac, nastavljajući time tradiciju koju pokušava da održi i da nam da do znanja da u ovom gradu ništa značajno nije izmijenjeno Čika Mišinom smrću. Njegova smrt nam naglašava da je jedno vrijeme nepovratno otišlo, zametnulo se gradskom bukom, ali sjećanja na njega treba da budu glasna i živa.

Od Huseina Hasanija do Čika Miše

Husein Hasani je rođen 22. decembra 1931. godine u mjestu Uroševac, na Kosovu. U Sarajevo je stigao 1946. godine nakon završetka Drugog svjetskog rata kao dječarac od 15 godina s ostalim članovima svoje porodice. Imao je osmero braće i sestara. Navodio je da se u mladosti bavio boksom, punih sedam godina, te da mu je nadimak po kojem je postao poznat u Sarajevu dodijelio njegov trener boksa – Mađar Šandro. Živio je na Marijinom Dvoru gdje je i trenirao boks – u marindvorskim barakama. Čika Mišo je ostatak svog života proveo u glavnom gradu Bosne i Hercegovine, radeći svoj posao časno i pošteno, ne izostajući ni dana – čak ni onda kada je rat bjesnio i kad su granate neprestano padale na Sarajevo. Zanat je preuzeo od oca 1952. godine; isprva je radio ispred duhanjare na Marijinom Dvoru, a potom se preselio u Titovu ulicu. Njegova drvena stolica i kutija s četkama je bila njegov jedini i stalni alat kojim je čistio cipele sarajevskih prolaznika.

“Kad sam počinjao, bilo je čistača cipela u svakoj ulici, ali ja sam sada jedini. Šta mislite zašto? Jer sam bio hrabar i nasmijavao sam ljude.”

Za vrijeme opsade Sarajeva nije se micao sa svog mjesta. Unatoč stalnim snajperskim hicima i granatama, Čika Mišo nije propustio niti dan, a da nije došao u Titovu ulicu.

U to vrijeme, kada nije bilo dovoljno hrane ni za Sarajlije, Čika Mišo bi uvijek pronalazio načine da nahrani one bespomoćne – ulične pse i često bi govorio da su to bili njegovi vjerni saputnici.

O njegovom životu i životnoj rutini se manje-više sve zna i sve je poznato, ali ono što je značajno spomenuti jeste jedan dan kada je njegova supruga Džemila krenula na posao. To je bio dan kad im se životna sudbina iz korijena promijenila.

Stanovali su tada u Ulici Podgaj, u blizini nekadašnjeg Saveza slijepih građana gdje je njegova supruga Džemila tada radila. Džemila bi ustajala u pet sati ujutro, spremajući se za posao. Jednog jutra je, krećući se prema zgradi u kojoj je radila, iz kante začula vrisak. Čika Mišo je nebrojeno puta ponavljao tu rečenicu: “Mišo, Mišo! Trk ovamo! Našla sam pun paket miliona.” 

Uvijek je naglašavao da mu je bilo jasno zašto je rekla da je našla pun paket miliona, te da mu je to dijete sam Bog poslao i da je neće dati nikome. I nisu. Odgojili su kćer koju su nazvali Rabija i koja im je godinama kasnije podarila unučad.

Dan kada je zauvijek otišao posljednji čistač obuće

Tog 6. januara 2014. godine, u jutarnjim časovima, Sarajevom je odjeknula vijest da je zauvijek otišao Husein Hasani u 82. godini, poznatiji kao Čika Mišo. Srčani udar kojeg je doživio prekinuo je njegov život i posao po kojem je bio poznat u čitavom Sarajevu. Ukopan je na Gradskom groblju “Vlakovo” 8. januara 2014. godine.

“Čika Mišo čisti cipele” ili doživotni sjaj posljednjeg sarajevskog čistača obuće

Prošlo je od njegove smrti skoro pune četiri godine. Dok smo se svi privikavali na onaj prazni prizor koji je ostao nakon njega, čvrsto vjerujem da nam svima Titova više nije ista. Iako je njegovo mjesto zamijenio Ramiz, ja više ne mogu da čujem njegov povik: “Čika Mišo čisti cipele”, a više me niko i ne nagovara da stanem na vagu u Titovoj…

Nijedan glas nije baršunast poput njegovog niti u bilo čijem glasu danas mogu osjetiti svaki dio nekadašnjih simbola Sarajeva kojeg je samo on mogao da objedini i u konačnici sažima, a koji su sada prošli i otišli u neopipljivo.

(Sarajke)

Ostavite komentar

unesite broj *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.