Izvor; Piso J
Prilično umornog, tužnog i zabrinutog lica poželi mi dobar dan.
– Kako vam mogu pomoći?- upita me i obori pogled u monitor.
– Trebao bih platiti račun, pa ako nije problem da me pronađete u sustavu, jer nemam sa sobom račun?- odgovorih joj.
Ne podižući glavu s monitora, upita me za ime i prezime.
– Josip Milanović, odgovorih joj.
– Da niste slučajno iz Milana, Milanoviću?- pogleda u mene, nasmiješi se i izgovori cijenu računa.
– Nisam iz Milana i nemam virus. Ustvari, mislim da ga nemam. A, ako vas koji slučajem zarazim, ne mogu vam se sakriti, jer mi sad znate i adresu!- odgovorih joj s osmijehom na licu i pružih karticu da platim račun.
…
Taj dan nisam platio samo račun.
Platio sam i nečije vrijeme, nečiju odvojenost od djeteta, muža, možda bolesnih roditelja. Taj dan platio sam najtužniji, ali najiskreniji osmijeh koji nisam vidio još od Božića i susreta s migrantom na jednom Sarajevskom semaforu.
…
O virusu vam neću pisati, jer sam siguran da ste već dovoljno članaka pročitali, reportaža pregledali i sigurno imate već formirano mišljenje o istom. Je li teorija zavjere, je li kriva Rusija, Amerika, što radi američka vojska u Italiji, koliko vam treba toalet papira i što s brašnom koje ste kupili- zaključite sami.
Ne znam ni jeste li u izolaciji, perete li već drugu mašinu odjeće nakon što ste se vratili s putovanja, ili tek pakirate kofere za neko egzotično putovanje. Ne znam jesu li vam ruke ispucale od silnog pranja i dezinficiranja i ima li dovoljno maski za lice u ljekarnama blizu vas.
I u vremenu kada svi pišu o virusu, ja bolan želim pisati o tebi.
Jer vrijediš.
Jer ovome svijetu trebaš.
I jer ovaj svijet ti možeš sačuvati.
Ti.
Koji umornih ruku, umornih očiju još uvijek s osmijehom na licu, ma kakva god da je profesionalna deformacija me dočekaš kad dolazim kupiti kruh, hvala ti.
Hvala i tebi koga ne vidim za pultom, ali znam da si cijelu noć budan bio, radio i spremao najukusnija peciva, brinuo se da imamo svjež kruh i da s tvojim kruhom možemo nahraniti obitelj okupljenu oko stola.
Ti.
Koja umornih ruku, umornih očiju još uvijek s osmijehom na licu, ma kakva god da je profesionalna deformacija me dočekaš kad dolazim kupiti paštetu, tjesteninu, ulje, šampon za kosu i mirisnu svijeću. Znam da je teško, znam da želiš biti kući i vrijeme provoditi sa svojom obitelji- i hoćeš, moraš i trebaš. Ali, želim da znaš da sam zahvalan.
Na tome što jesi i gdje jesi, ako ti to išta znači.
Ti.
Koja umornih ruku, umornih očiju još uvijek s osmijehom na licu kojeg kriješ ispod maske čuvaš me za ruku, tapšeš po ramenu i govoriš da će biti sve uredu. Jer, mora.
Ne zbog lijekova koje mi propisuješ, dijagnoze koju već odavno znam, ne zbog savršenog zdravstvenog sustava kojeg nemamo, nego zbog tvoje predanosti, tvoje ljubavi i pažnje koju mi poklanjaš.
A, nekada iskrena i topla riječ, pa ako se još ukrade i koji iskreni zagrljaj, ma kakvi god da su virusi u zraku, puno su važniji od tvog bijelog mantila, stetoskopa oko vrata i bolji melem od svih lijekova koje popiješ ili ćeš popiti.
Hvala ti što liječiš, previjaš izgubljene duše, rastavljene članove obitelji, ljubavne parove, nesuđene ljubavi. Hvala ti što mjeriš temperaturu onima koji gore od želje da opet bude sve uredu, da opet budu skupa i da jedni od drugih budu zaraženi. Ljubavlju i željom da i više nikad i nitko ne rastavi.
Ti.
Koji umornih ruku, umornih očiju još uvijek s osmijehom na licu, ma kakva god da je profesionalna deformacija poželiš dobro jutro i sigurnu vožnju svim putnicima koje voziš do trgovine, banke, bolnice, doma zdravlja, groblja, gdje god.
Hvala ti što sve udaljenosti približavaš, što kilometre činiš bližima i nedostajanje nekoga ili nečega činiš lakšim. Vrijedna je svaka tvoja vožnja i svaka tvoja krivina u kojima se srce sudara s dušom, nedostajanje sa susretom, pogled s ljubavlju, čovjek s čovjekom.
Ti.
Koji čitaš ovo.
Proći će.
Oprat ćemo i ruke, vjerojatno u samoizolaciji i prozore i svu odjeću iz ormara.
Ipak, ne smijemo zaboraviti oprati i dušu.
Zbog loših naslova.
Susreta koji nas čekaju, prilika koje smo pauzirali, ljudi koje možda ne pratimo na facebooku i instagramu, ali pratimo u životu.
Čuvajte ljude koje sretnete, ako se bojite pružiti im i stisnuti ruku, nema veze.
Bar razvucite osmijeh i stisnite im dušu.
Nema tog virusa koji može podnijeti taj pritisak kad se duša i srce stisnu, a osmijeh razvuče, ma kakva god da je profesionalna deformacija.
Čuvajte i sebe.
Od hladne vode, još hladnijih ljudi i hladnog rukovanja, ma koliko god ruke tople bile.
I ne brinite se za ispucalu kožu na rukama.
Sve dok vam je duša čitava, virus vam ništa ne može.