Logika zdravog razuma nalaže da volimo da budemo u blizini nama dragih osoba, a da se klonimo osoba koje su po nas loše. Međutim, u praksi je to često drugačije.
Gomila primera svjedoči o tome da nekada neprimjereno dugo ostajemo u odnosima sa ljudima koji su po nas naročito loši. Takvi su slučajevi u kojima djeca koja odrastaju pored jako loše, kontrolišuće, čak agresivne majke, kada odrastu ne mogu da je ostave, osamostale se i nastave svoj put odrastanja, iako je vrijeme za to odavno došlo. Zatim slučajevi gdje u porodici vlada fizičko, seksualno ili psihološko nasilje nad djetetom, koje uprkos tome ostaje uz roditelje da ih čuva u starosti, jer bi se u suprotnom osjetilo jako krivo što ih stare i nemoćne napušta. Takođe, slučajevi gdje žrtve kontinuiranog silovanja „biraju“ da ostanu uz svoga agresora čak i kada imaju prilike za bijeg, a kada kasnije čuju da se zlostavljaču nešto loše desilo ili da je nakon više godina preminuo, osećaju istinski žal i gubitak. Da ne pominjemo partnerske odnose u kojima neko očigledno trpi nečije krajnje nedolično ponašanje. Sve ovo čini se nelogičnim, nerazumnim i paradoksalnim, pa ipak – dešava se…
Mnoge psihološke teorije ponudile su svoje odgovore na to šta je u korjenu ovog problema i pokušale da objasne zašto pojedine osobe prolongirano ostaju u ovako hostilnoj simbiozi…….
Jedna od razvojnih teorija, teorija afektivnog vezivanja, najdetaljnije se bavi osnovama ljudske vezanosti za druge osobe, u prvom redu za majku, i stvaranjem prvih osećaja bliskosti. Čuveni psiholog Harlou, predstavnik ove struje, svojim eksperimentom sa rezus majmunima pokazao je kako je u osnovi ovakvog vezivanja nježnost i toplina majke, a ne njena sposobnost da podmiri djetetove fiziloške potrebe. U njegovom eksperimentu sa vještačkim majkama jasno je dokazano da će majmuni prije ići kod toplog, plišanog modela mame koji nema da im ponudi hranu, nego kod žičanog, hladnog modela majke kod koga je flašica sa mlijekom. Harlou je ovim eksperimentom potkrijepio tezu da se ljubav ne naslanja na funkciju hranjenja, te da nije sekundarni motiv. Stiče se utisak da je onda prirodno da se vezujemo za topla, nježna, brinuća bića, a da ćemo se hladnih, neresponzivnih i grubih kloniti kao da smo za to genetski programirani.
Pa ipak, kako ovim da objasnimo sve navedene primjere?
Teorije objektnih odnosa, takođe su zadužene za objašnjenje ranog emocionalnog razvoja. Smatraju da je za ovaj razvoj ključan kvalitet i karakteristike dijadnog odnosa majka-djete. Ovaj odnos predstavlja razvojni događaj u kome djete izgrađuje svijest o svjetu oko sebe i istovremeno svjest o sebi kao nezavisnom biću. Razvoj djeteta ovdje se razmatra kroz prirodno pomeranje od nediferenciranog (simbiotskog stanja u kome je djete „stopljeno“ s majkom) do stanja diferenciranog postojanja kada se djete putem separacije formira u zasebno biće. Navodi se da će ovaj most biti uspešno pređen ako je prisutna „dovoljno dobra majka“, a to je ona koja će u jednom trenutku omogućiti i podržati djete u procesu odvajanja. Grubo rečeno, u zdravom odnosu majka-djete, kao bazi za zdrav psihološki razvoj djeteta, dobra mama će težiti da djetetu što bezbolnije obezbjedi proces odvajanja i osamostaljenja. Sa druge strane, loša mama će, ako je hladna i emocionalno distancirana uvesti djete u autističnu psihozu (ovo je jedan od načina za tumačenje razvoja autizma kod djece), ili ako je suviše kontrolišuća, držaće dijete u simbiotskom odnosu po svaku cjenu, čime će onemogućiti njegovu diferencijaciju i kasniju separaciju….
Ovo se čini kao ozbiljan pokušaj objašnjenja toga zašto neke osobe nisu u stanju da napuste osobu koja im zagorčava život. Pa opet, ovakvim tumačenjima kompletna odgovornost za ostanak u lošem odnosu svaljuje se na „lošu“ osobu, u ovom slučaju majku, a minimizira se učešće same osobe koja ostaje. Da li treba da se pomirimo sa ovakvim objašnjenjem? Ok, imao/la sam lošu mamu koja mi ne dozvoljava da je ostavim i ja tu ništa ne mogu da uradim po tom pitanju!
Da li su ljudi baš toliko bespomoćni? Gdje je tu agensnost, sloboda izbora, lična odgovornost???
U klasičnoj psihoanalizi, donekle se čini da je izbjegnut ovaj problem. Frojd (fantastični Frojd) uvodi pojam primarne identifikacije, kojim nastoji da objasni najraniji i najvažniji vid emocionalnog vezivanja za roditeljske uzore. Po njemu, ovo je psihički proces kojim se osoba empatički povezuje sa osobama kojima se divi, odnosno sa roditeljima kao prvim predstavnicima njegovog svijeta. Kasnije, to je osnovni uvjet za sveukupnu uspješnu socijalizaciju djeteta. Međutim, u određenim slučajevima, kada uzori sa kojima djete treba da se identifikuje nisu poželjni, javlja se identifikacija sa agresorom – mehanizam odbrane koji označava poistovećivanje subjekta sa ugrožavajućom osobom, sa ciljem da se strah od njega ukloni ili makar ublaži. Identifikacija sa agresorom posebno je karakteristična za djecu koja se osjećaju ugroženom i bespomoćnom. U slučaju poistovećivanja sa neprijateljskom osobom, dijete, kao bespomoćna osoba, nastoji da pobijedi svoj strah tako što će „unošenjem” osobina „agresora” izmjeniti sebe i postati mu sličan. Time, nesvjesno, nastoji izbjeći strah od osobe od koje prijeti opasnost.
Vidimo da je ovde odgovornost za ostajanje uz lošu osobu situirana u “žrtvi”, te ova teorija može biti objašnjenje mehanizma ostajanja u neizdrživim okolnostima, ali ona svojim pesimizmom ne nudi ideju šta osoba može da uradi po tom pitanju. Dakle, ona je tu, zaglavljena, trpi, razlozi zbog kojih to radi su jasni, ali ima li svjetla na kraju tunela? Može li se izbeći ova zamka, kako pobjeći? I, šta je sa svim onim osobama koje su žrtve nekog neprijateljskog odnosa, a zbog toga nisu postale nalik agresoru? Šta je sa svim tim dobrim, osećajnim osobama koje i dalje trpe i nemaju snage da ostave svog progonitelja? Čini se da nije dovoljno dati razlog zašto neko nešto radi, već je nužno odgovoriti i na pitanje zašto neko nešto ne radi, u ovom slučaju, zašto ne napušta sumanute okolnosti.
Napisala: Žana Alpeza
