Gdje smo to naučili da se rugamo mladim ljudima koji pošteno traže priliku za posao, a ne rugamo se moralnim spodobama s tiktokova koji imaju više očiju, nego zuba u glavi.
Ovo nije priča koja se preskače jer je duga. Ovo nije vijest za koju kažemo da se nas ne tiče. Ovo nije tuga za Laktaše. Ovo je dan žalosti za cijelu Bosnu i Hercegovinu. Ovo je opća opasnost za svu našu djecu. Dan kada je otrov digitalnog svijeta ušao u krvotok našeg društva surovo, najsurovije što smo ikada čuli, vidjeli, spoznali.
U šta smo ovo mutirali?
Gdje smo to naučili da se rugamo mladim ljudima koji pošteno traže priliku za posao, a ne rugamo se moralnim spodobama s tiktokova koji imaju više očiju, nego zuba u glavi. Gdje smo to naučili da se ismijavamo omladini koja se trudi, želi, hoće na pošten, jedini ispravan, način da zaradi svoj dinar? A da se ne skine, a da ne bude u nekom rijalitiju, a da se ne bruka i javno kompromituje za novac.
Gdje smo se to usput prodali za lajk? Prodali ljudskost, prodali empatiju, prodali sve ono što nam je bilo sveto.
Prije smo se pazili ovih što nose pištolje za pasom. Sada su takvi moralne vertikale za ove što telefonima snimaju momka koji se guši u nabujaloj rijeci, ove što snimaju tuđu nevolju, ove što krišom snimaju momka koji želi raditi, koji želi posao.
Najveća tragedija, društvena katastrofa, propast društva je što je internet i mobitel dostupan svakom bolesniku. U takvim rukama, u takvim bolesnim umovima, s takvim uvrnutim smislom za humor, to je najopasnije oružje.
Ubijate nam djecu, ubijate nam omladinu, ismijavate sve što je normalno bilo, sve što je bilo primjer…
Koliko smo postali primitivni, bahati i bezobzirni? U stanju smo riječima, postupcima ili odnosom da uništimo nečiji život, kao što smo u stanju i da ga popravimo, učinimo boljim, ako to želimo. Do nas je šta ćemo izabrati.
Davno je Andrić rekao: “Čovjek je moralno odgovaran za svaku izgovorenu riječ.”
Kome mi to danas odgovaramo kada djetetu srušimo snove, kada im kažemo da su glupi, debili, da ništa ne vrijede.
Koliko smo odgovorni kada znamo da postoje oni koji maltretiraju, ugnjetavaju, zlostavljaju druge.
Koliko je takvih kažnjeno?
Gdje su odgovarali?
Hoće li ikada?
Koliko je djece koja imaju traume zbog vršnjačkog nasilja?
Koliko je onih koji su promijenili školu zbog maltretiranje nastavnika ili učenika, ili i jednih i drugih?
Koliko je onih koji su odlučili da je to pretežak teret za njihova krhka leđa, neiskvareno srce i dobrotu?
Strah me nabrajati slučajeve i imena onih koji su nas napustili u posljednjoj godini dana jer nisu više mogli.
Strah me je da niko neće biti kriv, strah me je da nije kraj, strah me je za svako naše dijete koje roditelji nisu odgajali za pandemiju kretenizma, strah me je za sve one koji misle da su svi ljudi dobri kao oni.
Strah me je da nismo više ljudi.
Izvor obrazovniportal.ba