Samopovrjeđivanje

PIše: Mirza Ahmetović

Ilustracija: nuvolanevicata / Shutterstock.com

Još uvijek razmišljam i pitam se da li sam ikada uspio pružiti adekvatnu pomoć svojim đacima čiji su problemi najveći na svijetu.

Krajem polugodišta kod jedne učenice primijetio sam na ruci rane koje su mi izgledale kao da su nanesene svjesno i namjerno, ali su i djevojčica i roditelji negirali takvu mogućnost.

I ranije sam se susretao s ovim problemom. Same sebe uglavnom su povređivale djevojčice u osmom ili devetom razredu i uvijek mi je bilo teško doprijeti do razloga zbog kojih si nanose bol. Odlučio sam da na času odjeljenske zajednice osmog razreda, iako nemam tu temu u planu rada, porazgovaram sa đacima o ovoj pojavi. Želio sam čuti njihovu stranu priče, ali i pokušati ih staviti u tuđe cipele, da razmisle zašto bi neko želio sam sebe povrijediti.. Cilj mi je bio i da, naročito u vremenu u kojem se nalazimo, pod pritiskom pandemije i svih posljedica njenog postojanja, dam učenicama i učenicima na znanje da je razgovor o svemu što nas muči jedini ispravan put ka rješenju problema.

Pripremio sam prezentaciju u kojoj sam ih upoznao s tim šta je samopovređivanje, prema riječima stručnjaka, i zbog čega dolazi do njega. No, nisu se u potpunosti složili s definicijom koja ga svodi isključivo na fizičke povrede nanesene vlastitom tijelu nekim oštrim predmetom. Pitali su me šta je sa unutarnjim samopovređivanjem. Zanimalo me šta smatraju pod tim, a odgovor je bio da je sasvim moguće povređivati se negativnim i lošim mislima. Naprimjer, neko može misliti o sebi veoma loše u nekoj oblasti ili generalno, zatim se može smatrati manje lijepim, odnosno biti nezadovoljan vlastitim izgledom, a onda konstantno razmišljati o tome, stvarajući neku vrstu unutrašnje boli.

Prihvatio sam njihove argumente i zaključili smo da bi definiciju, svakako, trebalo dopuniti, ali skrenuo sam im pažnju na to da unutarnje samopovređivanje veoma lako može dovesti do vanjskog. Dakle, jedno s drugim je u veoma bliskoj vezi. Tako smo došli do uzroka koji dovode do samopovređivanja. Postavio sam pitanje da li je mogući uzrok depresivno stanje izazvano problemima koji mogu da tište djecu njihovog uzrasta, ili je u pitanju svojevrsni trend, moda koju produciraju pojedine slavne i manje slavne ličnosti u javnim nastupima? Dobio sam odgovor da je neko vrijeme bilo cool nanositi sebi povrede jer se internet-mrežama poput Instagrama širilo propagiranje takvog ponašanja – onaj ko bi samog sebe povrijedio i pohvalio se time, bio bi bolje prihvaćen u društvu.

Spomenuo sam vlastito iskustvu sa samopovređivanjem u dosadašnjem radu s djecom i rekao sam kako mi je bilo teško dokučiti prave uzroke, ali nekako se uvijek sve moglo povezati s problemima u porodici. No, đaci su to negirali, smatrali su da će do takvog ponašanja prije dovesti dosada i težnja za isticanjem u društvu, nego ozbiljni problemi poput onih kakvi se javljaju u disfunkcionalnim porodicama.

Na kraju sam đacima dao dva zadatka. Prvi je bio da se pokušaju staviti u cipele onoga ko se povređuje i da iznesu dojmove o tome. Drugi zadatak bio je da odgovore na pitanje kako bi postupili kada bi primijetili destruktivno ponašanje prijatelja/prijateljice prema samom sebi. Dobio sam odgovore da je teško uživjeti se u takvu ulogu jer je potrebno vizualizirati i situaciju koja bi dovela do toga, a situacije bi mogle biti različite: od bezazlenih, poput neuzvraćenog pozdrava ili pogleda simpatije, preko nezadovoljstva onim što vidimo pred ogledalom, pa do onih ozbiljnijih, poput smrti drage osobe ili nekog drugog izrazito traumatičnog događaja. Većina je rekla da bi ta osoba sigurno osjetila olakšanje nakon što sebi nanese povredu i bol, ali i ponos, ukoliko bi uzrok bio težnja za prihvatanjem okoline.

Drugi zadatak ukazao je na potrebu da se razgovara i oprezno pristupi osobi koja se povređuje. Bilo bi važno ne insistirati na odgovorima i ne postavljati previše pitanja, već samo slušati, naravno, pod uslovom da nam se ta osoba otvori. Drugi korak bio bi upoznavanje nekoga od odraslih s problemom. Najbolje bi bilo kada bi sama ta osoba odlučila da porazgovara s nekim. Uglavnom, pomoć je neophodna, bez obzira na to šta bili razlozi za nanošenje povreda i fizičke boli sebi.

Još uvijek razmišljam i pitam se da li sam ikada uspio pružiti adekvatnu pomoć svojim đacima kada su u problemima koji su za njih najveći na svijetu. Šta kada ne postoji institucionalni pristup određenim problemima, odnosno kada u školama nemamo zaposlene psihologe i socijalne radnice? Da li će pandemija i online nastava uticati na povećanje slučajeva samopovređivanja, koje može dovesti i do suicida? Postoji li u našoj državi bilo kakva strategija da se pomogne roditeljima i djeci da lakše prevaziđu novonastalu situaciju?

Nadam se da će spremnost nastavnica i nastavnika da pruže ruku podrške i razumijevanja svojim đacima biti dovoljna da se ovakvi problemi riješe. Nadam se da će biti tako, ali i dalje razmišljam o djeci koja pješače do škole, koja nemaju adekvatne uslove za život, djeci čiji roditelji ne rade, koja trpe nasilje…

Preuzeto sa Školegijum

Ostavite komentar

unesite broj *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.