Ja zaista ne znam da li je svugdje u svijetu tako, ali kod nas u Bosni šta god uradiš ne valja. Ljudi moji kod nas se nije rodio čovjek koji je svima ugodio. Banalni primjer položiš sve ispite, ostao ti samo jedan. Ma nebitni su svi ti, de ti taj još jedan, uz to svaki dan te gnjave pitanjima što nisi, kad ćeš, kako će, hoćeš li moći. Ako si ljubazan, tad baš ne valjaš. Nedavno sjedim u jednom kafiću, konobar super, ljubazan, nasmijan čovjek ti donosi vodu iako nisi tražio, kaže nek se nađe, trebat će. Ja frapirana, zbunjena, oduševljena kad u pozadini čujem ono podmuklo smješkanje i šaputanje ‘vidi pederčine’ (neugodno mi i upotrijebiti ovu riječ). Sve ovo prije navedeno kulturan, ljubazan u mozgovima ovih naših ‘bosanskih macho muškaraca’ očigledno odgovara definiciji homoseksualca. Šta da kažem, pripazite se dečki ljubaznih ljudi istog spola. Ima tu još masa primjera. Jednom gospodinu supruga teško bolesna, udarna vijest on plače. Pa dobro šta bi trebao smijat se, žena je na samrti, ma dobro sve to, ali on plače. Ti slušaš i ne vjeruješ. A tek ljudi koji su zaljubljeni, vole se, ti su najgori, šta se sad imaju voljet, eto sad našli, je l’ baš moraju, baš su naporni, svi se mi možemo voljeti, šta glume. Ako osoba šuti ne valja, osobe koje šute uvijek nešto mute, poznato kod nas u narodu, kažu da su takvi najgori. Puno priča, treba da skrati jezik, dug jezik košta, takvi su ipak najgori. Ako netko često izlazi to nikako nije dobro, šta će tamo netko reći, opet ako ne izlazi, dijagnoza asocijalan, poludjet će. Učiš, nemoj previše, nije to dobro za zdravlje, ako ne učiš ni to nije dobro, sve smo ti dali, tvoje je samo da učiš, ti ni to ne možeš. Da ne pričam o tome kada želiš ići vani negdje raditi, studirati bilo šta. Koju god zemlju nađeš ne odgovara. Češka, želiš ići u Češku, gdje to nađe, tamo se svašta dešava, kad pitaš šta, ma svašta, tako kažu. Kod nas je sve ‘tako kažu’, nema veze šta ja kažem, najbitnije je šta kaže onaj tamo drugi, treći, deseti, pedeseti. Da ne spominjem osobe koje žele studirati i raditi, to nikako ne dolazi u obzir, osladit će joj se pare, neće nikad završiti. Završi faks, nema posao, nema iskustvo, kaže pa zašto nije radila dok je studirala. Jedino što se možeš pitati jest – tko je ovdje lud.
Ne valjaš sretan, ljubazan, nesretan, zaljubljen, drzak kakav god, ne valjaš. Kod nas su ljudi toliko zaokupljeni drugim, njegovim životom, njegovim postojanjem, šta god uradi mogao je bolje. Kao da je zavladao neki sindrom, zapravo ne sindrom, nego natjecanje, sve izgleda kao jedno veliko natjecanje. Ponekad ne mogu svoj život kontrolirati i pohvatati informacije o životima nekoliko prijatelja koje imam, kamo li da razbijam glavu sa tim da li je čovjek plakao ili nije. Kad pitaš zašto je to tako pa eto Bože moj bio je rat, dakle kao i sve drugo kod nas je i to navodno, poslijeratno. Ti meni svaki dan zabadaš nos u život, nabijaš komplekse ali eto Bože moj bio je rat, neimaština, nema se, ljudi nemaju šta raditi, pa to im razbibriga, tako se bolje osjećaju. Ne, nije rat zaslužan za to što te netko ubija u pojam svaki dan, kao ono jedno je uzrok a drugo posljedica. Nije, ovo je osobni izbor svakog čovjeka, neki su toliko u tome da ponekada nisu ni svjesni, dok neki to radne namjerno ne bi li se bar malo osjetili moćnijima. Žalosti, da ti konstantno ‘kvocanje’ na drugoga daje osjećaj moći. Postoji ti neki ljudi koji jednostavno ne umiju, ne žele priznati da je netko dobar, uspješan, da netko ima, zna nešto bolje. To je ono ja znam najbolje, najljepše, najsavršenije, nitko ne može kao ja. E pa kad je tako zvat ću te kad budem čistila kuću generalno, pa ti pokaži to svoje naj, naj, naj.
Uvijek su najglasniji oni što ništa ne znaju, a prave se da znaju sve, takvi obično imaju neku specifičnu karakteristiku, njima svojstvenu a to je da te konstantno ubijaju u pojam. Jednom je na predavanju jedan profesor rekao da su najmudriji oni ljudi koji šute o onome o čemu pojma nemaju, potpisujem sto puta. Šuti čovječe, nikad ne znaš šta će tebe dočekati, sjetiti ćeš se ti i onog što je plakao i što je bio ljubazan i svakog sljedećeg. Ne znam, prosto čovjek poželi otići malo na zapad, odmoriti mozak, tamo navodno svatko vodi brigu o svom životu.