Svima nam je poznata izreka „Odaberi posao koji voliš i nećeš morati raditi nijedan dan u svome životu“. Međutim, u stvarnom životu to je još samo jedna krilatica na koju će mnogi odmahnuti jer su rijetki oni koji baš svaki dan idu nasmijani na posao. Daleko od toga da želim reći kako je posao učitelja lagan. Pogotovo kad ga obavljate u državi kao što je Bosna i Hercegovina. Samo listanje dnevnih novina može svakoga natjerati u bijeg preko granice. Na to su se mnogi, nažalost, i odlučili,a još je mnogo i onih koji se na takav korak spremaju. Prema podacima Agencije za statistiku BiH u školskoj 2016./2017. godini u BiH je u 1842 osnovne škole upisano 287 729 učenika što je u odnosu na prethodnu školsku godinu manje za 3613 učenika. Budućnost zaista ne obećava mnogo ako nešto ne promijenimo. Smatram da nam je od svih promjena najpotrebnija ona u načinu razmišljanja. Baš zbog toga držim da je uloga učitelja u našem društvu iznimno važna jer smo odgovorni za buduće naraštaje i svijet u koji ih iz naših učionica šaljemo. Osjećam se privilegirano budući da imam priliku pet dana u tjednu boraviti među malim velikim ljudima koji me svakodnevno iznova oduševljavaju svojom nesebičnošću, otvorenošću i neopterećenošću stvarima kojima robujemo mi odrasli. Kao i svaki drugi, i moj posao je pun uspona i padova,ali za vrijeme tih uspona doživite tako divne stvari koje vas uvjere da je vrijedilo truditi se i onih dana kad vam se činilo da nikako ne ide naprijed. Nedavno sam pročitala jedan citat, čiji mi je autor nepoznat, a kaže „Posao učitelja nije pripremati djecu za život u surovom i bezosjećajnom svijetu nego podizati ljude koji će svijet učiniti manje surovim i bezosjećajnim mjestom“. Da bi naša djeca zaista mogla izgraditi svijet koji će biti ljepše mjesto za život uvjeravam se svakim danom iznova. Ali to neće biti moguće ako ih ne budemo ohrabrivali da odrastaju sa svojim sadašnjim uvjerenjima. Ako ih konstantno budemo oblikovali po svojim mjerilima i prisiljavali da smatraju ispravnim isključivo ono što ispravnim smatramo mi koji izravno sudjelujemo u njihovom odgoju i obrazovanju.
U našoj zemlji vrlo često obilježavamo razne godišnjice. Uglavnom su to sjećanja na nemile i tragične događaje koji su obilježili našu prošlost i koji nam ne daju mira ni danas. Kada bismo ih koristili kao opomenu i iz njih učili možda bismo više medijskog i svakog drugog prostora posvetili obilježavanju jedne druge godišnjice. Naime, dvadeseti ovog mjeseca u svijetu se obilježava kao Međunarodni dan djece i dječjih prava. Tog datuma je 1959. godine usvojena Deklaracija o pravima djeteta, a 1989. godine i Konvencija o pravima djeteta koju je prihvatila i Bosna i Hercegovina. Pitanje je koliko smo u praksi posvećeni ostvarivanju tih načela. U članku 29. Konvencije o pravima djeteta kaže se kako se „Države stranke slažu da obrazovanje djeteta treba usmjeriti prema: a) punom razvoju djetetove osobnosti, nadarenosti, duševnih i tjelesnih sposobnosti; b) promicanju poštivanja ljudskih prava i temeljnih sloboda te načela proglašenih u Povelji Ujedinjenih naroda;“ Dužnost nam je svima isticati važnost mira jer mi u Bosni i Hercegovini svi vrlo dobro, nažalost, znamo kako izgleda alternativa.
Slušajmo pažljivije i učimo od njih. Imaju mnogo bolji uvid u ono što je bitno. Budući da će oni biti naši suci u budućnosti potrudimo se da ne slomimo njihova krila i da im ne uništimo snove. Zamislimo kakvu bi zemlju izgradili ljudi koji žive svoje snove – doktor koji voli svoju zemlju zato što u njoj živi mnogo vrijednih ljudi, ministar u čijem su životu heroji njegovi mama i tata, učiteljica koja mrzi ratove jer u njima pogibaju nedužni ljudi…. Dok budete čitali poruke koje vam u prilogu šalju učenici sedmih razreda iz OŠ „Dubravica“ u Vitezu nemojte obraćati pažnju na sitne gramatičke pogreške. Razmislite o onome što su željeli poručiti i zapitajte se kad smo i zbog čega prestali biti ljudi koji su željeli isto.
„MRZIM ŠTO ŠUTIMO“ (Petra P., 7 godina, drugi razred)
1 komentar0 Views