Moje ime je Aleksandar i ponosim se time što sam ostao u Bosni i Hercegovini.
Rodio sam se 1994. godine u Subotici, na sjeveru Srbije (tadašnje Jugoslavije). Kada sam imao pet godina (odmah nakon bombardovanja Srbije), moji roditelji su odlučili da se presele u Bosnu, u malu opštinu (Bosanski) Šamac odakle je moj otac porijeklom. U Šamcu sam završio svoje osnovnoškolsko obrazovanje.
Tokom osnovne škole, volio sam da radim šta je u mojoj moći da se pozitivno ističem. Redovan sam bio na školskim takmičenjima, osvojio sam i po neku nagradu na opštinskim takmičenjima (kao npr. drugo mjesto iz fizike), međutim ono što me je najviše privlačilo još od osnovne škole jesu bili matematika i informatika. Već od kada sam počeo da imam informatiku u osnovnoj školi, odlučio sam da je to ono čime sam želio da se bavim. U devetom razredu osnovne, pobijedio sam na opštinskom takmičenju iz informatike sa maksimalnim brojem osvojenih poena, kao pobjednik sam se plasirao na regionalno takmičenje (na moju žalost, te iste godine sam prošao i na regionalno takmičenju iz matematike, međutim pošto se vrijeme održavanja ova dva takmičenja podudaralo, odlučio sam da idem na informatiku), na regionalnom takmičenju (Dobojska regija) osvojio treće mjesto.
Raspitivao sam se o prilikama za nastavak svog školovanja u tome smjeru i u konsultaciji sa svojim roditeljima sam zaključio da je Brčko najbliži izbor kojeg imam. Živjeli smo nekih 35 kilometara od Brčkog, tako da je ta odluka sa sobom donosila i puno vremena provedenih u autobusu, i ustajanje prije pet ujutro kada sam bio u prvoj smjeni, međutim odlučio sam da je to žrtva koju sam bio spreman da podnesem. Predao sam papire za upis u JU Tehničkoj školi u Brčkom i bio sam pozitivno iznenađen kada sam saznao da sam na upisnoj listi ostvario maksimalan broj bodova.
Imao sam tek 14 godina, međutim već drugi put u svome životu sam se našao u potpuno nepoznatom gradu bez ijednog poznanika. Nije baš da mi je ovo smetalo. Naprotiv, sviđao mi se taj osjećaj. Te četiri godine su mi bile obilježene sa puno uspona i padova, preispitivanja sebe i svojih ideala. Nakon njih, dok sam držao u rukama diplomu na kojoj je pisalo da sam stekao zvanje Tehničar za računarstvo, okrenuo sam se iza sebe i shvatio – da ja pojma nemam o računarstvu! Tada je krenulo najluđe ljeto moga života.
Obično, kada osobi kažeš da ti je određeno ljeto bilo najluđe ljeto u životu, automatski ljudi pomisle da si ga proveo na nekom kul mjestu na moru i proveo se odlično. Kod mene je bila suprotna situacija. Proveo sam ga zatvoren u svojoj sobi na selu u sjeveru Bosne, očajnički se truditi da sustignem sve što nisam naučio u srednjoj školi. Međutim, to moje sustizanje je trajalo samo dvije sedmice koliko mi je trebalo da sve ono što sam naštrebao prije fino posložim u svojoj glavi. Nakon toga, moje znanje se širilo daleko iznad onoga što su nas učili u srednjoj školi. Moj mozak je doživio prosvjetljenje. U državi koja nije baš poznata po jakom informatičkom obrazovanju, zahvaljujući internetu, bio sam u stanju da naučim toliko toga. Završio sam nekoliko online kurseva koje su nudili svjetski poznati univerziteti (kao što su Stanford i University of London) po cijenama koje su sasvim prihvatljive čak i za naše prostore. Radovao sam se fakultetu i bio sam uvjeren da ću i na fakultetu da briljiram.
Upisao sam privatni fakultet na području Brčko distrikta. Nakon tog ljeta sam se već i preselio u Brčko. Međutim, fakultetsko obrazovanje je za mene bilo… razočarenje. Blago rečeno. Nije moj odabir fakulteta bio loš. Profesori su većinom bili stručnjaci, gradivo koje se obrađivalo je većinom bilo i više nego zabavno. Problem je bio u meni. Nakon takvog ljeta, povratak na standardno obrazovanje mi se činilo pogrešno. Biti prisiljen biti na jednom mjestu, slušati profesore, konstantno se brinuti o ocjenama, ne imati tu mogućnost da učim kako ja želim i kojim redoslijedom ja želim mi se počelo činiti kao u potpunosti pogrešan način da se nauči bilo šta. Moje zanimanje za fakultetsko obrazovanje je slabilo. Van fakulteta, i dalje sam nastavljao po starom, čitajući knjige, provodeći dosta svog slobodnog vremena učeći “sa strane”, pričajući sa ekspertima preko interneta. Moje znanje se širilo, međutim ne u tom pravcu kojeg je moj fakultet dirigovao. Problem je bio u tome što je van fakulteta bilo poprilično teško naći način da se takmičim sa drugima u znanju. Osjećao sam se usamljeno. Za poslove u inostranstvu nisam imao dovoljno kvalifikacija, za poslove u našoj državi nisam imao dovoljno veza. Stojao sam u jednom mjestu i čekao neko čudo da se desi, nastavljajući i dalje po starom i trudeći se da naučim što više.
U međuvremenu sam se trudio da svoje znanje proširim i dalje, izađem iz svoje zone komforta i isprobam nove stvari. Sredinom 2014. godine sam pokrenuo svoj blog, krajem 2014. sam bio spomenut u jednom naučnom radu, u februaru 2015. sam počeo da sarađujem i sa drugim sajtovima i da i za njih pišem sadržaj, april sam proveo u Holandiji volontirajući sa djecom, a u oktobru ove godine sam čak bio pozvan i kao gost u jednoj TV emisiji. U međuvremenu sam bio pozvan i na nekoliko konferencija (jednoj održanoj u SAD-u i jednoj održanoj u Portugalu).
Prije nekih tri-četri mjeseca, upravo se čudo i desilo. Saznao sam za jednu inostranu organizaciju koja se bavi istraživačkim novinarstvom i koja ima jednu od svojih kancelarija u Sarajevu. U sklopu te organizacije, nalazi se jedan mali IT tim koji ima na svojim leđima mnogo tereta. Imao sam intervju sa šefom tog IT tima preko Skype-a i bio sam apsolutno iznenađen kada sam shvatio da sam već čuo za njega dok sam gledao jedan dokumentarac u kojem se on pojavio. Zahvajujući mom jakom online portfoliu kojeg sam polako izgrađivao u svoje slobodno vrijeme volontirajući za razne projekte, nakon samo 15-ak minuta, moje pridruživanje timu je već bilo dogovoreno. Uživo smo se upoznali desetak dana kasnije tokom Foruma o upravljanju internetom, koji je ujedno bio i moja prva posjeta Sarajevu, 16 godina nakon što sam se preselio u Bosnu i Hercegovinu. Manje od mjesec dana nakon toga, preselio sam se u Sarajevo i pridružio se timu.
Za manje od dva mjeseca, uspio sam se apsolutno uklopiti u IT tim moje organizacije, iako ostali članovi ovog tima imaju višedecenijska iskustva iza sebe. Posao je taman tu negdje na savršenoj granici, tako da uvijek imam šta da radim, međutim jednom kada napustim radno mjesto, mogu brige ostaviti iza sebe sve do sutra. Međutim, ono što mi se najviše sviđa u vezi ovog posla jeste to što traži od mene prije svega da proširujem svoja znanja u oblastima IT-a sa kojima se prije nisam imao priliku susretati i daje mi priliku da praktično iskoristim svoja postojeća znanja.
Prije sedam dana, već smo usmeno počeli pregovarati i moj ostanak nakon isteka trenutačnog tromjesečnog ugovora.
E sad, imati taj početni uspjeh u karijeri je jedno. Imati početni uspjeh u karijeri i priliku da izgradiš karijeru u svojoj državi je nešto sasvim drugo. Tokom svoje 21. godine života (od kojih sam 16 proveo u Bosni i Hercegovini), imao sam priliku da živim i u oba entiteta i u distriktu i apsolutno se ponosim time.
U uređenoj državi, sve je već dobro smišljeno i nema tu nekih posebnih izazova. U državi koja još trpi ratne posljedice i koja je trenutno potpuno zbunjena i vrti se u krug već 20-ak godina, prilika za nas mlade da uradimo nešto revolucionarno je drastično veća. Ja ne želim da idem dalje iz ove države. U ovoj državi sam odrastao, u ovoj državi sam se dobro edukovao (čak i kada me je formalno obrazovanje razočaralo) i sada sam dobio priliku da počnem da gradim svoju karijeru radeći sa inostranim kolegalama iz svoje države, susrećući se sa izazovima za koje ni sanjao nisam da ću se susretati (bar ne odavde). U budućoj karijeri, nadam se da ću biti u prilici da pronađem više ovakvih prilika. Bosna i Hercegovina i, kao i svaka druga zajednica, najbolje napreduje tako što svaki njen pripadnik pojedinačno napreduje u stvarima koje voli. Ja mislim da itekako idem u pravom smjeru. A ti?
Napisao: Aleksandar Todorović
