Živ si, živis ali si na lomači… nemaš kome reći što te muči…
Kako reći da te nešto muči, jer sutradan će vijest da se proširi kao zaraza, pogotovo ljudi koji imaju psihičke ili neke druge slične tegobe.
Kao da ljudi znaju što su kriteriji „ludila“, ali oni su ti koji su odmah uspostavili dijagnozu, a to je „LUD JE“…
Velike gradovi, veće sredine to lakše i bolje podnose, imaš mjesta, prostora gdje da se sakriješ… a kako to uraditi u selu, svaka baba je na „prozoru“ iza zavjese da joj slučajno ne bi nešto promaknulo, u gradu ljudi imaju svoje poslove, svoje hobije, svoje kućne ljubimce, uopće se ne obaziru, svatko ide svojim putem.
Još uz to ako saznaju da „ne daj Bože“ imaš neki problem koji je sramota za cijelo selo, od njega će još dodati još barem jedno brdo…
E, sada možemo da se pitamo Zašto???
Da li je taj čovjek taj mladić / ta djevojka birala svoju nesreću, svoju bolest, svoju tegobu… Kome uopće da se obrati, imaš li prijatelja sa kojim bi podijelio svoju tegobu (da imaš, dok mu kažeš i poslije ga nemaš), ili rodbini, neee, nikako nemoj da se slučajno to pročuje kroz selo (sve samo stavljati pod teph), i tako skupljati i skupljati…
Ali dešava se onda ono šuti, TRPI, pretvaraj se koliko je moguće sa lažnim osmjehom, da je sve u redu, da ne postoji nikakav problem, i tako samo u „Začarani Krug“….jedino utočište je „Usamljenička Tvrđava“…
Tu znaš da ti nitko ne može ništa, sam si/sama si u svojim demonima što ti trgaju dušu, osjećaje, tijelo polagano, sve… a KOME REĆI??
Od ovoga smrada tračeva, neznanja, mržnje, primitivizma oni dobro kotiraju u svojim tvrđavama sela, trač ide od kuće do kuće, živjeti sa šaputanjima i ostalim primitvnim ogovaranjima…
A gdje su te dobrice koje uskaču svima da pomognu, na svaki vapaj ne daj Bože da susjedu ne pomognu… a ne kada se treba pomoći onima koji su na mukama u ovakvim situacijama. Oni su primitivni, ali lukavi grabežljivci, neobrazovani seoski kvaziintelektualaci,
Ne može Ništa boljeti, mučiti kao provincija, koji svojim smradom svakim danom uništava nečiji život.