Adisa Kišić: Invaliditet nije naš jedini identitet!

Snaga i odlučnost su prvo što pomislite kad ugledate Adisu Kišić iz Tuzle. Unatoč svim preprekama koje joj je život donio, Adisa nije posustala. Od multiple skleroze je oboljela prije 21 godinu. Neizlječiva bolest ju je zatekla na prvoj godini fakulteta, ali Adisa nije dozvolila da joj dijagnoza pokvari planove. Stekla je diplomu profesora bosanskog jezika i književnosti te je godinama bezuspješno pokušavala da dobije posao u oblasti za koju se školovala. Na kraju se ostvarila na mjestu službenice za odnose s javnošću u Informativnom centru za osobe s invaliditetom “Lotos” Tuzla.

Pitali smo Adisu koja je njena veza s projektom “Zajednice različitih, ali ravnopravnih građana”, koji finansira Evropska unija, a provodi Organizacija amputiraca UDAS u partnerstvu sa Helsinškim parlamentom građana Banja Luka i UG “Nešto Više”.

Adisa: Učestovala sam na dva okrugla stola “Sva lica pristupačnosti”. Bilo je to vrlo korisno iskustvo i prilika da se ukaže na ozbiljan izazov s kojim se osobe s invaliditetom, posebno korisnici kolica, suočavaju – uskraćeno pravo na kretanje. UDAS je pokazao odličnu organizaciju. Posebno je važno što se na okrugli stol odazvalo više predstavnika nadležnih institucija. Također, prije godinu i pol sam dobila priliku da budem voditeljica grupe uzajamne podrške za žene s invaliditetom iz Tuzlanskog kantona. UDAS mi tu mnogo pomaže, pruža mi savjete kako da savladam sve izazove na koje kao voditeljica grupe mogu naići.

Koliko su značajni ovakvi i drugi projekti za osobe sa invaliditetom?

Adisa: Prije svega, tu je umrežavanje. Upoznajemo se međusobno i ostvarujemo kontakte s ljudima koji mogu pružiti podršku i biti nam saveznici u borbi za ostvarenje prava osoba s invaliditetom i omogućavanje jednakih mogućnosti. Ovakve aktivnosti, također, pomažu osobama s invaliditetom da se informišu o svojim pravima. Zahvaljujući uzajamnoj podršci bile smo u mogućnosti da lakše podnesemo pandemijom nametnutu izolaciju. Sudjelovale smo na webinaru o zapošljavanju i zagovaranju za prava osobe sa invaliditetom lokalnoj zajednici. Uglavnom, mnogo edukacija je tu, koje su nam veoma važne, kako zbog novih znanja, tako i zbog rasta samopouzdanja. Žene koje sudjeluju u grupama uzajamne podrške su osnažene i svjesnije svojih potreba. Prepoznaju situacije kada im je potrebna podrška i obraćaju se za istu nadležnim institucijama. Svjesne su da su promjene nepohodne i da se one za njih mogu boriti.

Šta za vas znači biti u kontaktu i sarađivati sa ženama s invaliditetom?

Adisa: Prijateljstvo. Razmjena iskustava. Podrška. Mnogo značimo jedna drugoj i međusobno se hrabrimo i osnažujemo.

Koji su, po Vama, najveći izazovi na koje nailaze žene s invaliditetom?

Adisa: Žene su izložene višestrukoj diskriminaciji. Često su ovisne o svojim partnerima ili porodicama. Nemaju uslove da samostalno donose odluke. Posebno je teško ženama s invaliditetom koje žive u ruralnim sredinama. Naš mentalitet je velika prepreka u poboljašnju kvalitete života osoba s invaliditetom. Neke porodice se i dalje stide priznati da u kući imaju člana s određenim stepenom invaliditeta. Osobe s invaliditetom uključujući i žene sa invaliditetom, nailaze na ogromne izazove prilikom obrazovanja i zapošljavanja. Mnoge naše članice su žene pune volje i želje da se što više uključe u zajednicu, ali nepristupačno okruženje i nepostojanje usluga podrške, uključujući i personalnu asistenciju, smanjuju mogućnosti za njihovo uključivanje i sprečavanje izolacije ili isključenosti iz zajednice.

Šta biste poručili ženama s invaliditetom?

Adisa: Poručila bih ženama s invaliditetom da budu svjesne da se niko neće boriti za nas ako mi to same ne uradimo. Moramo stalno podsjećati nadležne institucije i sve druge da invaliditet nije naš jedini identitet. Invaliditet nije prepreka ako nam društvo tu prepreku ne nametne. S kolicima se možemo kretati samo ako imamo pristupačno okruženje i usluge. Trebamo biti svjesne da je mnogo toga u našim rukama. Samo učenjem i informisanjem o svojim pravima te zagovaranjem, možemo očekivati naš bolji položaj. Prvi korak počinje od nas, ne smijemo se predavati. Važno je da budemo vidljive, nikako da živimo u izolaciji. Važno je da za sebe tražimo osnovna ljudska prava! Uloga nadležnih institucija je od suštinske važnosti u usvajanju i provedbi zakonskih rješenja koja se tiču osoba sa invaliditetom. Jeste li zadovoljni sa njihovim doprinosom u kontekstu odgovorosti koje imaju?

Jako puno pitanja koja se tiču prava osoba sa invaliditetom još nisu zakonski uređena, dok je potrebno donijeti nove ili dopuniti postojeće zakone za ona pitanja koja su zakonski definisana. Provedba zakona je posebno osjetljivo pitanje kojem se mora pokloniti veća pažnja nadležnih institucija izvršne vlasti. Očekujemo snažniju provedbu usvojenih zakona uz podršku inspekcijskih timova. Bili bismo najsretniji da organizacije poput LOTOS-a i UDAS-a imaju manje posla, što bi možda bio znak da osobe s invaliditetom postepeno stiču ravnopravnost u našem društvu. Međutim, objektivno smo jako daleko od ovakve situacije.

Intervju je urađen u septembru 2021. godine u okviru projekta “Zajednice različitih, ali ravnopravnih građana”, koji finansira Evropska unija, a provodi Organizacija amputiraca UDAS u partnerstvu sa Helsinškim parlamentom građana Banja Luka i UG “Nešto Više”.

udas.rs.org

Ostavite komentar

unesite broj *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.