Gyelem, Gyelem
Krećeš se bespućima stopa pradjedova
zovom daljina, rođenjem uklet
osmjeh poklanjaš nebu, suze sebi
dok čergu razapinješ i postelju od lišća spremaš
grcaju kosti što stoljećima lutaju, stopama Gane i Čena
robovi slobode bez okova domovine
s olujom u grudima, vatrom u srcima
putuju u nedogled karavanama nade
hoće li sreću ognjišta pronaći
s pjesmom što utihne tek na čas
vođene žicama violine uz krijesove noći
i strast kojom će ljubiti grizući željom iskona noći vrele krvi,
crnim okom hvatati zvijezde i kriknuti:
zapleši sestro, zapjevaj brate
neka pjesma osvaja grudi drhtave, umorne kose, duge garave
neka spokoj nađu u raspetoj čergi do jutra
dok pruža korak vjetru oganj daljina, proljećem probuđen,
Đurđevdanskim jutrom,
težak je komad kruha i slobode i let isprošen od sudbe
ispod modrinom odnjihanog beskraja neba
Gyelem!
Napisala: Sanja Strukar Križanac
Ovo je pjesma mlade Vitežanke koja je prvi put pročitana na “Romskim večerima poezije” u Vitezu
