Dosta puta sam imao priliku da putujem, jer poznajem dosta ljudi različitih profila. Nisam bogata osoba niti žudim za tim, ali sam bogat u duši jer imam iskreno srce i dušu koja nikom ne misli zlo i dušu koja je zadovoljna sa sitnim stvarima. Tako je bilo i ovaj put upoznam jednu divnu, lijepu, mladu majku dvoje djece koja me je svojom pojavom oduševila, iako je samohrana majka sa dva anđela, ona je veliki borac ratnik za svoju djecu koja ne da samo igra oko njih, nego bi za njih dala sve u životu.
Ugostila je mene, slučajnog prolaznika i poznanika preko jedne prijateljice, ugostila me u svoj topli dom pun pozitivne energije sa osmijehom i ljepotom na svom licu koja je ne opisuje, dok se ne vidi golim okom. Gledao sam je danima i pitao se odakle joj tolika snaga, odakle borba za svim, kako sve stiže izdržati, a uz sve to je i dobra, jer tih tih sedmice provedeno kod nje je bilo fantastično, da sam se čak u jednom trenutku osjećao kao da sam kod svoje kuće i da mi ništa ne fali.
Kažu da su dijasporaši ljudi koji su škrti, koji ne daju i koji gledaju samo sebe u ovom slučaju to nije to je osoba koja i kada ima i kad nema će se nasmijati, zagrliti toplo i poželiti da na bilo koji način ti uljepša dan.
Pišem ovu kratku pricu iz više razloga. Jedan je jer želim da joj se zahvalim od srca što mi je uljepšala život, što me upoznala sa mnoštvom dobrih i pozitivnih ljudi, što mi je pomogla da upišem njemački koji sam odavno želio, što mi je pomogla da se vratim u svoju zemlju sa boljim stavom i sa jakom voljom da izdržim do kraja, da se borim i da uvidim da je život težak, ali i pun prepreka, jer ona sve stigne sa dva mala anđela mogu i ja sam.
Sa druge strane pišem ovu priču iz razloga jer još uvijek postoji dobri ljudi ljudi, koje ćemo možda sresti jednom u životu, a taj jedan susret može da nam promjeni dosta toga.
Divno je imati prijatelja koji je do juče bio samo jedan čovjek koji je živio normalno, daleko, daleko od tebe, lijepo je čuti umiljati glas kako si, lijepo je znati da neko misli na tebe, zar ne?
Ne gubim nadu, ne gubim želju za novim ljudima, jer kako kažu uvijek nam se jedna vrata zatvore, a druga otvore. Riječi su polako počele gubiti značaj, a i djela, jer smo nekako svi mi izgubili smisao za život, žurimo, trčimo, mislimo da smo svi najpametniji.
A onda sjedneš na balkon ispred stana, kuće, u dvorište i vratiš film i shvatiš da postoje ljudi koje te vole i koje možeš voljeti bez trunke interesa i da nekad i čaša vode znači puno više od bilo kojeg pečenja, muzike i sličnog.
Bacamo se u razne vrste depresije smatrajući da će se nešto desiti i da nikad nećemo naći kraj tunela tj. svjetlost, pa hoćemo da je tu oko nas, no samo treba pustiti srce, dušu, i krenuti otresti se, i reći ja hoću, ja mogu, ja želim.
Otvorite svoje srce i dušu budite tu čisti pa ćete vidjeti kako stvari krenu na bolje i kako život postane prava avantura i lijepo čudo kojem će se svaki dan iznova pozitivno iznenaditi.