Sve što se donese, a dobro je za osobe s invaliditetom, korisno je za cijelo društvo
Piše: Maja NIKOLIĆ
Gotovo da u Bosni i Hercegovini nema većih entuzijasta i boraca za ljudska prava od osoba s invaliditetom.
Na putu da sami sebi olakšaju život i dođu do onoga što im pripada, često im stavljaju prepreke, pokušavaju uskratiti čak i zagarantirana prava.
Pa primjerice, poslodavci, pred koje su postavljene zakonske obaveze da su dužni, na određen broj uposlenika, zaposliti i osobu s invaliditetom, radije plaćaju kazne za neispunjavanje takve zakonske obaveze.
Uz ovo, mnoge državne, entitetske, kantonalne institucije su zatvorene za zapošljavanje osoba s invaliditetom pa čak i one koje u svom prefiksu imaju naziv „za ljudska prava.“
Strahote sistema
Zna puno o problemima dvadesettrogodišnji Armin Babović. Iz Tuzle je, dugogodišjii je aktivista i borac za prava mladih osoba s invaliditetom.
On je od rođenja slijepa osoba, ali se ni po čemu i nikada nije želio razlikovati od svojih vršnjaka i zato se od najranijih godina morao naučiti zauzimati za sebe.
Kaže nam kako mu je uvijek najteže padalo kad naiđe na velike, nekada i nepremostive prepreke u obrazovanju. A upravo je to i prvi korak suočavanja sa strahotama domaćih sistema.
– Nije tu riječ o fizičkim preprekama školama ili institucijama, iako i te kako ima i toga. Mislim na to kako je obrazovni sistem neprilagođen. Siguran sam da rijetki mogu zamisliti koliki je problem što nemamo asistenata u nastavi, što neki prosvjedni radnici nemaju svijesti o tome šta nama treba i kako mogu pomoći. S druge strane, još postoje institucije koje još neopravdano odvajaju djecu s određenim tipom invaliditeta. A ta djecabez ikakvih problema mogu učestvovati u redovnom obrazovanju. I onda imamo slučajeve da se djeca, zbog nečije neupućenosti, šalju u specijalne škole – priča nam Armin.
Sačuvati djecu od diskriminacije
Vlastito, ali i iskustvo sa terena govori mu šta je u svemu najvažnije- sačuvati djecu od diskriminacije.
– Najteže je promijeniti svijest ljudi. Zato treba mnogo više vremena nego donijeti određene zakone. Zamislite kako bi bilo da među onima koji se bave problemima osoba s invaliditetom imamo ljude koji razumiju naš život. Zato mi je kao aktivisti važno da nas pitaju, traže savjete, da nas zovu kad donose nove zakone, žele uvesti promjene. Nije moguće da donesete zakon kojim uvodite jedno, a brišete drugo pravo nekom djetetu. Toliko je još i danas neispravnih pristupa – kaže Armin.
Ko želi status quo?
A kad ga pitamo šta mu najteže u svemu pada, bez razmišljanja ogovara:
– Najgore je što još uvijek imamo pojedinaca ili manjih interesnih grupa koje žele zadržati stanje ovakvo kakvo jeste. Kao zbog nekakvog straha od gubitka posla. Ali, promjene nerijetko zahtijevaju i promjene u strukturi institucija – kaže Armin i naglašava da nikada nije poenta drugog udaljiti ili zakinuti, nego život u ovoj napaćenoj zemlji učiniti boljim.
A Armin je htio i više od života u kojem ovisi od drugih, njihovih predrasuda, stavova, strahova.
Testovi na ispitu
Kada je upisao Medicinu u Tuzli, prisjeća se, nije bilo literature prilagođene za slijepe, niti zvučnih knjiga.
Razlog je jednostavan, ali i pomalo sramotan – visokoobrazovne ustanove nisu nikada svoje programe prilagodile osobama s invaliditetom, a mnoge nemaju ni prilagođen pristup fakultetima. Zato su se studenti morali sami snalaziti.
Posebno je to bilo teško vidljivo kada dođu ispiti pa se pred studente postave testovi. Onda bi Armin unaprijed sugerirao asistentima i profesorima da i on postoji, da ima određeni invaliditet i da kao takav želi ravnopravno polagati ispite s ostalima.
No, odustao nije, završio je fakultet, postao fizioterapeut i krenuo na prvi posao na Fizijatriju Kliničkog centra Tuzla.
Za sebe i za druge
I nastavlja svoj aktivistički rad. Jer zna koliko je pred cijelim društvom posla da bi osobe s invaliditetom dobile bolju šansu, mladi ljudi imali život kakav zaslužuju.
– Mene to jednostavno ispunjava. Donosi mi lično zadovoljstvo jer se tako i sam osnažujem. Učim i volim kada napravim neke promjene u društvu. Nama je svaka promjena na bolje ogroman uspjeh. Ispunjen sam i zbog drugih jer mi tako djelujemo, radimo za sebe i jedni za druge i to nam se sve kad-tad vrati, bilo kroz zajednicu ili kroz pojedince – kaže nam Armin.
Kaže da mu je zapravo upravo takav rad pomogao da hrabrije kroči kroz život, da su ga zapravo otrivali njegovi potencijali, krčili mu put.
– Ja nikada nisam doživio da mene neko posmatra kao osobu s nekim nedostatkom. Uvijek sam davao najbolje od sebe, a i oni su od mene crpili najbolje – ističe na kraju.
Mama me naučila pisati i čitati
I Davor Banović je iz Tuzle. Aktivist je u Informativnom centru za osobe s invaliditetom „Lotos“ u Tuzli. Govori nekoliko jezika, prevoditelj je, stručnjak za IT sektor. Formalnog obrazovanja nema, ali imao ljubav za učenje, savladavanje nepoznatog, nove izazove.
– Zbog toga što su neki ljudi smatrali da kao osoba sa invaliditetom, korisnik kolica, ne treba da idem u školu, ja i nisam išao. Moja mama me naučila pisati slova. Njemački jezik sam naučio sam, slušajući ga jer nismo imali drugi kanal. Engleski sam također kasnije naučio sam. Oba jezika govorim odlično – kaže nam Davorin.
Kada pogleda koliko je naučio sam, često razmišlja o tome dokle bi došao da je ispoštovano njegovo pravo da se obrazuje.
– Jako bih volio ići u školu, zaposliti se nakon toga. Raditi ili kao prevoditelj ili za računarima, u IT sektoru, da zarađujem za sebe. Da moj dan i život budu još ispunjeniji. Nadam se da i drugi mogu slijediti moj primjer, pridružiti nam se u “Lotosu ” i Aktivu mladih osoba sa invaliditetom TK i da ćemo zajedno napraviti promjenu, da svijet bude bolje mjesto za sve nas – poručuje Davorin.
Dok razgovaramo s njim u njegovom domu, kaže nam da je sve jezike naučio gledajući televiziju.
– Nisam imao naše programe, samo njemačke. Pa sam gledao i shvaćao. Pomagao mi je brat i danas, kako tvrdi njegova djevojka, koja inače živi u Njemačkoj, kaže da pričam kao da sam tamo rođen. Učio sam i gramatiku, istraživao na internetu. Nedavno su nam u “Lotosu” bili gosti iz Švedske, ja sam prevodio s engleskog na naš i sa našeg na engleskog. Odlično je bilo. Sad se zanimam za povijest i sport – kaže nam Davorin.
Majstor za jezike
Njegova majka Vigberta nam priča da je Davorin izuzetno talentiran i nadaren. Osim engleskog i njemačkog jezika, dobro govori francuski i španjolski. Sad uči japanski.
– Mi smo svi jednaki, nema potrebe da nas osobe koje nemaju invaliditet gledaju drugačije. Nama se treba dati šansa, trebamo iste mogućnosti, ista prava. Da sam ja imao formalno obrazovanje, to bi meni puno pomoglo, imao bi puno više šansi da uspijem u životu – uvjeren je Davorin.
Priča poput Arminove i Davorinove ima mnogo širom zemlje.
Samo na papiru
Iako smo potpisali sve međunarodne konvencije o ljudskim pravima i pravima osoba s invaliditetom, kao društvo i država na žalost pristali smo da ostanu uglavnom mrtvo slovo na papiru.
Nije tajna da je još uvijek prisutna diskriminacija prema prema osobama s invaliditetom.
– Zato mi želimo partnerstvo s institucijama i donosiocima odluka. To podrazumijeva i adekvatnu podršku organizacijama osoba s invaliditetom da ispune svoje statutarne ciljeve i društvenu opravdanost. No, to se nažalost ne događa – kaže nam Suad Zahirović, predsjednik Koalicije organizacija osoba s invaliditetom Tuzlanskog kantona.
A šta je zapravo potrebno?
Osim političkog dijaloga, u nevladinom sektoru nam kažu, nužan je dijalog upravo s onima koji svakodnevno na terenu vode brigu o djeci s poteškoćama u razvoju kao i o osobama s invaliditetom.
– Vrlo je bitno da budemo pitani o svemu što se tiče nas. Također je bitno je da donosioci zakona budu ujedinjeni kada su u pitanju prava osoba s invaliditetom, da se osiguraju sva neophodna podrška, Svakako to važi i za jedinstvo udruženja i organizacija osoba s invaliditetom. Jer, jako je bitno da je taj glas jedinstven, da zajednički djelujemo kao društvo, da zajednički doprinesemo društvu jednakih mogućnosti za sve – istaknula je Adisa Kišić iz Informativnog centra za osobe s invaliditetom „Lotos“ u Tuzli.
Sve one lijepe i uspješne priče vrlo često zasjenjuju loši primjeri odnosa institucija i društva prema osobama s invaliditetom.
A baš kao što je Armin rekao, sve što dobro donesemo osobi s invaliditetom donijeli smo cijelom društvu.
Ali, ovdje se to tako ne shvaća. Jer, društvo je ovo koje radije sažalijeva nego pruža šansu, radije plaća kazne nego zapošljava, radije šalje u specijalne škole nego posvećuje, radije politizira i obilježava osobe nego otvara vrata…
Sve dok je takva svijest, kao zajednica ne možemo očekivati da će nas ijedna normalna europska zemlja prihvatiti kao ravnopravnog partnera. Kao takvi, ograničeni i duboko podijeljeni, teret smo sami sebi, a posebno drugima.