Književnice Senka Marić, Rumena Bužarovska i Lamija Begagić: Sve što žene godinama rade u književnosti jeste hrabrost i uporno traganje za slobodom

Fotografija preuzeta sa: https://lithub.com/

U bosanskohercegovačku i regionalnu književnost uvele su pregršt tema koje nas se tiču, a bilo da pripovijedaju o tijelu, seksualnosti, istospolnoj ljubavi, patrijarhatu i njegovim derivatima, čine to posvećeno i vješto.
Regionalne književnice omogućavajući nam užitak u književnosti koja najčešće ne ignoriše nijednu od važnih tema današnjice.
Raduje i činjenica njihovog čestog međusobnog povezivanja i saradnje, visoko iznad perpetuiranja patrijarhalnih obrazača čemu su, na žalost, žene nerijetko sklone, jer im patrijarhat nije dozvolio drugačije.
Mnogo je onih koje zaslužuju čitateljsku pažnju i pokušati ih nabrojati bio bi vrlo nezahvalan zadatak jer bi nužno donio i poneko nenamjerno izostavljanje.
Ovoga puta o pisanju žena u regiji, temama koje biraju, sve češćem „dolasku“ do finala književnih najgrada i njihovog osvajanja, prevaziđenom „muškom“ pisanju o književnosti koju stvaraju žene govorile su književnice Senka MarićLamija Begagić i Rumena Bužarovska.

Piše: Kristina Ljevak

„Žene sve više i samouvjerenije osvajaju prostor književnosti što je, po meni, vezano za naše uvjerenje da nam taj prostor i pripada. To je sve naravno neodvojivo od feminizma i ženskog osjećaja vlastite slobode“, kaže Senka Marić, odgovarajući na pitanje da li nam veće prisustvo žena u polufinalima i finalima književnih nagrada, te osvajanje nagrada konačno govori o tome da se žensko autorstvo više neće moći ignorisati kako se to stoljećima činilo i da dolazi jedna nova generacija književnica, kritičarki i urednica koje takođe neće biti moguće ignorisati.
„Vjerujem da je sloboda moguća jedino kroz preuzimanje odgovornosti. Ako žene preuzmu odgovornost za artikulaciju svog glasa, onda je to nešto što nam niko ne može oduzeti. Što više žena bude pisalo to će više postajati fakta koju će biti sve manje moguće ignorisati. S tim da je važno napomenuti da kada dođe do književnosti, bilo da se radi o muškarcu ili ženi, nije dovoljno pisati, potrebno je to raditi dobro. Ne smatram književnost prostorom za svođenje neplaćenih računa po svaku cijenu“, smatra Senka Marić.

Lamija Begagić vjeruje u zakone fizike zahvaljujući kojima će se otkloniti i kanonske brane.
„Godinama već, baveći se pitanjima roda, kako u obrazovanju, udžbeničkim politikama i književnosti, se pitam, kako Rambo kaže, te jedno te isto pitanje: jesu li promjene i pomaci kozmetički, da ispoštuju nominalnu ravnopravnost ili su zaista stvarni i tu. I evo, vrijeme odmiče, godine i dijagnoze se nižu, a ja odgovora nemam. No, čekajući odgovor, tješim se, makar kada je oblast o kojoj si ti ovdje pitala, mogućnost ignorisanja više i ne postoji, jer tolike sjajne žene stvaraju toliko dobru književnost, da će prije ili kasnije zakoni fizike nadjačati ove društvene patrijarhalne pa će ta bujica napokon i odnijeti sa sobom sve kanonske brane“, kaže Begagić.

Zahvaljujući tome što vrijednosni sud o književnosti općenito donose muškarci, Rumena Bužarovska osim blagog otpora prema učešću u tim nagrađivanja navodi i alternativni pristup organizaciji književnih natjecanja.
“Jedan deo mene se protivi tim nagradama, imajući u vidu da one često i tradicionalno zaobilaze žensku književnost, smatrajući da su ženski narativi nebitni i prolazni, a i često u tim žirijima vidimo jednu ili dve žene za alibi. Deo mene smatra da trebamo mi kao žene napraviti svoje ‘nacionalne’ nagrade gde bismo i mi u žiriju možda imali jednog muškarca kao alibi, i da nagrađujemo isključivo autorice, govoreći da smo ipak imali objektivne kriterije vezane za kvalitet proze. Povremeno bismo nagradili i po nekog muškarca, da nas ne provale šta radimo. No eto, s druge strane razumem i podržavam praksu da se autorice javljaju na te konkurse i da preuzimaju te nagrade i tu arenu. Ako ništa drugo, zbog tradicije te nagrade imaju snažnu medijsku moć, što znači da onda javnost čuje o knjizi, kupuje je, čita je i ocenjuje je kao kvalitetnu. Inače, i bez te nagrade mi vidimo da je već tu nova generacija književnica, kritičarki i urednica. To je rezultat generacijskog rada i feminizma, i nije samo slučaj kod nas. Mislim da živimo u dobi gde žensko autorstvo jeste cenjeno, i to od strane čitateljki, koji su i onako najbrojnija publika“, objašnjava Bužarovska.

Senka Marić, foto: Jelena Medić

Nedavno je Senka Marić u intervjuu povodom njenog novog romana „Gravitacije“ govorila o blagom zamoru zbog pitanja koja se tiču ženskog iskustva kao književne teme jer o muškom govorimo kao univerzalnom. Trenutni odnos prema univerzalnom na žalost ne nudi previše razloga za vjerovanje kako će budućnost biti bitno drugačija.

„To je opet blisko vezano za ovo što sam prethodno rekla. Preuzimanje odgovornosti i sticanje uvjerenja da imamo pravo da govorimo i pišemo šta god želimo, kako god to želimo. Ženska strana svijeta je, kao posljedica historijskih događaja i vladajućih društvenih uređenja, patrijarhata itd, još uvijek prilično neispričana iz ženske perspektive. Dodatno ni muška stana svijeta, ako već pravimo tu podjelu, nije ispričana iz ženske perspektive. A taj pristup je jednako legitiman kao i onaj obrnuti. Tekst zadobiva univerzalnost značenja kroz svoju književnu kvalitetu, a ne spol/rod osobe koja ga je pisala, niti temu kojom se bavi. Čini mi se besmisleno naglasiti da svaki tekst koji tematizira žensko iskustvo, govori o ženama ili ga je napisala žena, ako je književno uspješno napisan, može ostvariti univerzalno značenje jednako kao i kada se tematizira muško iskustvo, govori o muškarcima ili ga je napisao muškarac. Ali, važno je imati na umu da književnost nije pamflet, te da je potrebno pisati dobro“, govori Senka.

Lamija Begagić ne vjeruje da će budućnost donijeti radikalne promjene i da je dobro priznati sebi „da će da će muško iskustvo zauvijek ostati univerzalno i kanon i matica i mejnstrim.
Sitne korake možemo činiti pa ne pristajati da odgovaramo na pitanja o ženskom autorstvu ili praviti subverzije pitajući kolege pisce, sa čuđenjem, koje muške autore bi izdvojili kao važne, šta misle o muškom pismu i kako stižu uskladiti djecu, karijeru i pisanje.
No, moguće da je slika svijeta i štogod optimističnija, ali, što bi kolegica Ferida Duraković u jednoj privatnoj prepisci rekla, a slobodna sam je citirati, oprostit će: Depresivni je novembar, balkanska krčma ne radi jer su i za nju potrebne covid potvrde – pa se evo i ja gušim u vlastitoj oholosti‘, navodi Lamija.

„Razumem Senku i često osećam i ja taj zamor. Na čitanjima, česta pitanja su o feminizmu i o ženskim pravima u regionu i u svetu, a ne toliko o mojoj prozi. Okej, svesna sam da je moja proza vezana za to pitanje, ali nekad se osećam kao maskota. S druge strane znam da se nešto mora glasno i ponovo govoriti da bi se čulo, tako da se ne bavim toliko tim zamorom. Inače sam ja optimistična osoba, pa verujem da se stvari menjaju i da ćemo možda kroz nekoliko decenija na književnoj areni videti jednakost. Ali s druge strane ne znam, kako svet ide uzbrdo i kako se lako oduzimaju prava žena, moguće je da se dogodi i ono obrnuto. Optimistična sam jer inače ne bih imala volju za život i za rad“, smatra Rumena.

Lamija Begagić, foto: Dženat Dreković/NOMAD

Da put do promjena i nije popločan zlatom potvrđuje i primjer i književnog kritičara Igora Mandića koji žensko autorstvo i dalje naziva ženskim pismom uz potpuno nerazumijevanje konteksta unutar kojeg nastaje književnost koju posljednjih 20 godina pišu žene. Zbog toga je, između ostalog važno, da imamo sve više žena koje pišu književnu kritiku i koje preko onoga što su ispisale žene neće preletjeti kao preko neke mrske zadaće.

„Igor Mandić bi tu mogao biti skoro i pozitivna pojava, u smislu da svojim kritikama određuje krajnju granicu tog referentnog polja. Ne znam da postoji neko ko stabilnije stoji na tom drugom polu. Protiv gospodina Mandića naravno nemam ništa, on je proizvod svoje generacije i vremena koje prolazi, ali čiji se tragovi još uvijek osjete. Takve stvari nam ukazuju na činjenicu zašto je važno insistiranje na svemu onome o čemu upravo govorimo. A važno je i edukovanje publike, što bi podrazumijevalo kritičare koji poznaju književnu teoriju, te između ostalog i značenje termina žensko pismo.
Čini mi se da danas, pogotovo ako govorimo o mlađim generacijama, više žena piše književnu kritiku, nego muškaraca. Jednako više žena piše i poeziju. U kratkoj priči to je, čini mi se, podjednako, dok romane i dalje više pišu muškarci. Ali i to počinje da se mijenja. To je uvid koji imam iz svog rada urednice na portalnu strane.ba.“, objašnjava Senka Marić.

„Osvrnuti se riječju na kritičare mandićevskog kalibra bilo bi bolno i za najneosjećajniju tastaturu, pa ćemo taj dio preskočiti. Kritičarki imamo dobrih, da Akademija radi više na obrazovanju svoje kritike, imali bismo ih još. Ove koje imamo, kao i autorke, beskrajno su važne, ali su važni i oni glasovi kolega koji nisu od onih što ne čitaju žene, kao u sjajnoj pjesmi Olje Savičević Ivančević. U njih polažemo nade da i oni postanu dijelom one bujice iz prvog pitanja“, kaže Lamija Begagić.

„Sva sreća mi u Makedoniji ne znamo puno o tom Mandiću i fino bi bilo da tako ostane. Evo sa distance mogu vam reći da je totalno nebitno to što on govori i piše, jer na kraju dana do nas stižu glasovi književnica. Prevodi se to što one pišu, objavljuju se tekstovi kritičarki u regionu koji su sve prisutniji i zanimljiviji za čitanje jer naravno, nisu anahroni i neinformisani. Oni ipak nisu neki institucionalni mainstream u smislu da su državni, ali mi ovde iz iskustva znamo da državno ne valja i da nezavisne inicijativa, često prisutne u internet medijima istovremeno i relevantnije. Pojavljuju se sad i baš neka hrabra feministička čitanja knjiga autorki u regionu, koji nisu uvek pozitivna, ali su konstruktivna, što mi se isto jako dopada“, smatra Rumena Bužarovska.

Rumena Bužarovska

„Sviđa mi se kako si ovo promislila, i da takav dojam nisam imala ranije, sada se svakako mogu samo složiti sa njim i dodati da sve što žene godinama rade u književnosti jeste hrabrost i uporno traganje za slobodom i posve je suprotno svemu onome što nam se plasira kao recepcija ženske književnosti“, kaže Lamija Begagić odgovarajući na pitanje da li žene zbog naučenosti da su im prilike rijetke mnogo ozbiljnije prilaze temama koje pišu a i sam izbor tema im je dosta ozbiljan, pa onda zahvaljujući tom teretu imamo i najčešće dobru književnost kao rezultat ženskog autorstva.

„Ne znam, nisam sigurna koliko se radi o tome, a koliko o činjenici da postoji mnoštvo tema unutar ženskog iskustva koje još uvijek nisu ispričane iz ženske perspektive. Sa svakim novim ženskim glasom raste uvjerenje da je takvo pisanje moguće, ‘dozvoljeno’, što je naravno ohrabrujuće. Književnost koju pišu žene, te tematiziranje ženskog iskustva trenutno je dominantan trend u svijetu. Vjerujem da će tako početi da bude i kod nas. I to je trenutak koji treba pametno iskoristiti za uspostavljanje stabilne pozicije, koja u idealnoj budućnosti treba da dovede do tačke da su ovakvi razgovori nepotrebni. S druge strane, ne mislim ni da muškarci koji se ozbiljno bave književnošću pisanju prilaze neozbiljno. Prostora ima dovoljno za sve nas. Književnost samo dobiva mnoštvom i raznovrsnošću glasova“, odgovor je Senke Marić na pomenuto pitanje.

Rumena Bužarovska podsjeća na strože ocjenjivanje žena u društvu i porodici zbog čega kasnije pate od manjka samopouzdanja a i zbog posljedica istorijskog tretmana žena kao nedovoljnih.

„Mislim da smo našu ‘slabost’ smo pretvorile u prednost pa je pristup tekstu temeljniji i ozbiljniji (kao i prema drugim poslovima). To se ne može reći o puno muških autora koji smatraju da je sve što stave na hartiju bogom dano i da se odmah mora objaviti, kako bi cijeli svijet vidio koliko su oni genijalni. Eto, kod žene taj nedostatak samopouzdanja ume i da sabotira, ali ako dobro ga znamo iskoristiti, onda krajni rezultat je kvalitetniji“, zaključuje na kraju makedonska autorica Rumena Bužarovska.

Ignorisanjem književnosti koju pišu žene i njenom neadekvatnom valorizacijom gubimo prvenstveno kao čitatelji_ce, a ignorisanjem ženskog iskustva doprinosimo taloženju stereotipa koji prate žene.
Prema autoricama koje su kompleksno žensko iskustvo dovele u književno polje treba samo, kako je to rekla Tamara Zablocki, imati zahvalnost.

Tekst je nastao u okviru projekta “Nismo same” koji finansira USAID Program osnaživanja nezavisnih medija u implementaciji CPCD-a.

Kristina Ljevak, Sitan vez

Ostavite komentar

unesite broj *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.