Član Upravnog odbora Centra za životnu sredinu Tihomir Dakić govori o iskopavanju litijuma i uglja, ali i o tome koliko je BiH zapravo zagađena.
– Prije nekoliko godina vraćao sam se iz Mostara. Na ušću Ugra u Vrbas ugledao sam kamion lokalnog komunalnog preduzeća. Stao sam da vidim šta se dešava. Kamion je istresao smeće u Ugar, Ugar ga je odnio do Vrbasa, a ovaj ga je nosio do one mreže koja skuplja smeće. Eto kako se ljudi u BiH bore protiv otpada. Deponija u Foči će se graditi na dvjesto metara od turističkog bisera te opštine. Milijarde maraka su prošle kroz opštine za rješavanje ekoloških problema, ali su efekti slabo vidljivi.
Ovo u razgovoru za Oslobođenje kaže član Upravnog odbora Centra za životnu sredinu Tihomir Dakić, koji se za prirodu BiH bori od 2001. godine. Dakić je građevinski tehničar niskogradnje i profesor fizičkog vaspitanja i sporta.
DA LI JE TREBALO DA PROĐE OVOLIKO VREMENA DA SE AKUMULIRA OVOLIKO EKOLOŠKO NEZADOVOLJSTVO?
– Čini se da u proteklih 20 godina nikad nije bilo više ekoloških protesta nego što ih ima u posljednjih nekoliko mjeseci. Na jednoj strani se nalazi iskopavanje uglja, na drugoj podizanje hidrocentrala, dok se na trećoj strani nalazi rudarenje kritičnog materijala koji je potreban za razvoj zapadne, evropske ili svjetske industrije. Tema životne sredine nema etnički predznak.
PRODAVAČ SE ZNA
Veoma je teško kontrolisati buđenje građana. Napadnute su rijeke, sad su napadnuta brda i postavlja se pitanje šta je još ostalo? Malo je šta ostalo i vjerujem da je ljudima dogorjelo do nokata. Vide šta se dešava i shvataju ko im i šta radi. Zbog toga ljudi iz dva entiteta i sarađuju. Pokušavaju da spasu ono što se još spasiti može.
KOLIKO SU ZAISTA POLITIKE NA SVIM NIVOIMA ZAINTERESOVANE ZA EKOLOŠKE PROBLEME?
– Devet mjeseci čekamo sastanak sa ministrom za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske Bojanom Vipotnikom, koji stalno izjavljuje da nismo još došli na red. Mislim da je to ministarstvo sekundarno. Njima su u fokusu prostorno uređenje i građevinarstvo, a ekologija je na margini. Primarna ministarstva su ona koja se bave finansijama, energijom i rudarstvom. To su resori koji se mogu zadužiti i koji mogu sve prodati.
AKO DOBIJETE TAJ SASTANAK SA RESORNIM MINISTROM, ŠTA ĆETE MU REĆI?
– Odlično pitanje. Da li Ministarstvo planira da se bavi ekologijom, odnosno zaštitom životne sredine kako treba? Ministar je jednom rekao da mi s njim komuniciramo samo preko sudova i tužilaštava. Postavlja se pitanje da li je u ovoj zemlji iko odgovoran za određene ekološke probleme?
KOLIKO ZAPRAVO TUŽBE, A SAMIM TIM POSLJEDIČNO I SUDSKE PRESUDE MOGU UTICATI NA TO DA SE POLITIČARI DOZOVU PAMETI KADA SU EKOLOŠKI PROBLEMI U PITANJU?
– Dozivanje političara pameti je oksimoron. Mi sarađujemo zaista sa pojedincima iz različitih ministarstava. Pomažemo im u nekim slučajevima. Kada im pomažemo, onda nismo strani plaćenici. A kada se protivimo određenim odlukama i zakonima, onda smo strani plaćenici. Tada im odgovara da tako pričaju. Djelovanje mnogobrojnih udruženja i stručnjaka ne možemo mjeriti u novcu. Možemo mjeriti u zaštićenim područjima i u napuštenim projektima. Ne možemo reći da stvari idu nabolje. Imamo ljude koji se znaju zadužiti, koji znaju posuditi pare i koji znaju prodati, ali ne svoje. Oni su u stanju da raskuće sve osim svoga imanja.
ČINI SE DA NIJEDAN EKOLOŠKI PROBLEM NIJE BIO A DA SE O NJEMU NIJE TOLIKO PISALO ILI GOVORILO KAO O ISKOPAVANJU LITIJUMA NA OZRENU. KAKO ĆE SE TA SAGA ZAVRŠITI, S OBZIROM NA VELIKI BUNT MJEŠTANA OZRENA?
– Kada je iskopavanje litijuma u pitanju, važno je reći da su na djelu istražne radnje, a ne ekstrakcija materijala. Oni koji su uključeni u taj posao ne daju nam informacije iz kojih bismo vidjeli o čemu se tu zapravo radi. Ne znamo da li je u pitanju litijum ili ne. Prije dvije godine su govorili kako se u Jezeru iskopava zlato, pa od toga ništa nije bilo. Nadam se da će otpor Majevičana biti buran.
DRUGI GORUĆI PROBLEM JE ISKOPAVANJE UGLJA U BISTRICI KOD PRIJEDORA. ČINI LI VAM SE DA SE O TOM PROBLEMU GOVORI PREMALO?
– Mislite zbog imena koja se dovode u vezu s tim iskopavanjem?
DA.
– Zanimljivo je da niko ne pominje ta imena iako svi znamo o kome se radi. Mi smo ta imena pominjali i pred svim predstavnicima međunarodnih organizacija i pred zvaničnicima mnogobrojnih ambasada. Ugalj se ne iskopava samo na jednoj, već na tri lokacije – Medna, Bukova kosa i Bistrica.
Kopanje uglja u Bistrici je daleko otišlo. Navodno se taj ugalj vozi direktno u Srbiju i to bez plaćanja carina. Ako su to tačne informacije, onda je problem ogroman, jer iz Bistrice dnevno izađe na desetine kamiona. Sve to ide majčici Srbiji koja će nam zauzvrat dati neki miliončić. Dobit će biti dvadeset, a mi ćemo dobiti dva miliona maraka. Pitanje je i da li taj ugalj ostaje u Srbiji ili odlazi u druge zemlje.
NEMA PAPIRNIH KESA
Šta je ovo? Je li ovo demokratija? Kakvi su nam izbori bili? Da li smo mi kapitalistička zemlja? Ako jesmo, gdje je naš dio? Da li mi raspolažemo tom dobiti? Ista je situacija i u Federaciji BiH, čak i kompleksnija, možda i malo gora, ali se o tome ne smije pričati.
ZAŠTO?
– Zato što iza kompanije koja kopa stoji britanska kompanija. Kakanj ćuti. Zašto Kakanj ćuti ako su potoci već onečišćeni? To su potoci koji obezbjeđuju pitku vodu za Kakanj. Da li je Kakanjcima predodređeno da sporo umiru u narednih deset godina? Uporedite broj oboljelih od malignih oboljenja za deset godina sa brojem od ove godine i sve će vam se samo kazati.
KOLIKO JE BOSNA I HERCEGOVINA ZAPRAVO ZAGAĐENA?
– Zagađena je mnogo i to sa svih aspekata. Divlje deponije su samo dio te ekološke slagalice. Otpad koji se vidi golim okom nije jedini otpad i zbog toga je ovo pitanje izuzetno kompleksno. Ljudi, naravno, najviše reaguju na tu vrstu otpada, ali podjednako su zagađene i rijeke i vazduh. Prije dvadeset ili trideset godina namirnice su u prodavnici pakovane u papirne, a danas se pakuju u plastične kese. I kafa i šećer se danas drugačije pakuju.
KAKVA JE ULOGA STRANACA U SVEMU TOME? KOLIKA JE NJIHOVA ODGOVORNOST?
– Uloga je ogromna, odgovornost je možda i veća. Njihova uloga je vidljiva tek deset odsto, a odgovornost možda i manje.