Nekako mi sedmica prođe u pričama o karcinomima i ženama koje su oboljele. A onda, za kraj sam poželjela napraviti lične priče, prikazati ljudima da karcinom nije riječ, nije samo tamo neki dio koji treba odstraniti, to je život, proces i neizvjesnost.
Razgovarajući danas sa izliječenim ženama, nisam gledala u sagovornice, nego u stijene u malim bićima, heroje društva i spomenike optimizma. Dok sam pokušavala da čujem prvi osjećaj pri saznanju dijagoze, tačno sam znala šta ih pitam, znala sam šta ljudima želim predstaviti. Znala sam i taj osjećaj pri saznanju, strah, neizvjesnost u svakom narednom danu. Neću pogriješiti, jasno mi je bilo, hoću ljudima reći da rak nije samo bolest oboljelog, to je bolest porodice i društva.
Dolazi bez najave, pokuca i uzme energiju, volju, vjeru i svu porodičnu idilu. Tad se sve pretvara u borbu za opstanak, svaki dan živiš kao posljednji, a u sebi vrištiš: ”Mogu ja to, dobijam ja utakmicu sigurno”.
Sve je, samo nije predvidiv, nekako kao loš nastavnik vam uvijek daje težak domaći zadatak.
Koliko puta čuješ kako se neko bori s rakom? Sažališ je jednu minutu, kažeš joj da će biti bolje i odeš. Zaboravio si da je zagrliš, iskreno pitaš kako je, šta joj treba?
Nisi znao da su joj noći najveći naprijatelji, da suze tad liju, vrišti svaki damar, a glasa nema. Taj bol je najjači, te suze peku kao uzavrela voda. Gledala sam mnoge koji gube bitku, a grčevito se bore do zadnjeg dana. Sad dok pišem, njihovi likovi mi pred očima, s nekima sam zadnje dane preživljavala i ispratila ih tamo odakle se ne vraća. Ostali su sinovi, kćeri, majke, očevi da se sjećaju kako im je rak oduzeo dio duše.
Danas gledam neke kako se bore, dio su mi života i hoću da uspiju, ma šta hoću, moraju uspjeti. Rekla mi je teta danas koja je preživjela rak: ”Sve se može”.
Od sažaljena vrijednije je iskreno, kako si, bar jedan osmijeh i čvrsto držanje za ruku.
Niste razmišljali kako je kćerci dok gleda oca koji gubi bitku, sinu dok majku gleda, jeste mu se našli pri ruci ili otišli s floskulom: “Biće bolje, zovi ako šta treba”.
Znaš druže da te neće nazvati, nisi mu ni na umu, ali učini nešto sam, nešto za šta ti novac nije potreban, ono što će značiti mnogo više od jednokratne pomoći. Samo budi tu kad je najteže.
Samo se sjeti da možeš biti sljedeći i nikad nemoj zaboraviti na redovno kontrole, ne one hipohondarske, nego redovne, da ipak, ne bi bio sljedeći.
Piše: Anisa Mahmutović za blog Tebi na dar