Ovo je priča o Sarajki Šerifi Šarac. A počinje jednim zvonom na vratima vile u Ulici Tina Ujevića
Piše: Edina KAMENICA
Uskoro će se navršiti punih trinaest godina od onog dana u kojem je tada 83-godišnja Sarajka Šerifa Šarac začula zvono na ulaznim vratima. Neko je bio uporan, pa je, nakon kratke pauze, još jednom pozvonio. Nije neuobičajeno da Šerifi često na vrata dođe i neznanac. Jer, ta tipična austrougarska vila, u kojoj porodica njenog muža živi od 1929. godine, privlači pažnju mnogih koji prolaze Ulicom Tina Ujevića, a posebno ona njena strana kojom kuća “gleda” na Trebević.
– Čekam koga ću vidjeti, kad, ukazaše se dvoje ljudi, muškarac i žena. Ja bih im dala preko šezdeset godina. Mislim, ovo nikako nisu prosjaci. Pozdraviše me, uz osmijeh, na engleskom. Moj engleski nije baš sjajan, ali mogli smo se sporazumjeti – priča nam Šerifa, koju svi zovu Šeka.
Fotografija iz Beča
Njeni posjetioci toga aprilskog dana su bili Bečlije, prof. dr. Harald Lacom s suprugom prof. dr. Sabinom.
I, kako Šerifa ne bi bila iznenađena vidjevši da profesor u ruci drži staru fotografiju, a na njoj je bila kuća u kojoj ona živi. Objasnio joj je da je njegova baka Zora upravo u toj vili rodila svoje sinove. Prvo 1909. godine Mirona, a dvije godine kasnije, 1911., godine, Borisa, njegovog oca. Šerifa još pamti ushićenje na licima nenadanih gostiju dok su išli iz sobe u sobu.
– Profesor mi je rekao kako mu je baka davno pričala da je soba u kojoj je rođen njegov otac imala izlaz u kupatilo. Odvela sam ga i do tog dijela stana, a on podiže ruke: Pa, i to je još nepromijenjeno – kazuje Šeka, napominjući da dr. Lacomu samo nije bilo jasno otkud na kući balkon.
Na slici ga nije bilo.
– Rekla sam mu da je moj svekar jedino to preuredio, da bi njegova supruga mogla udisati topli zrak, i uživati u pogledu – govori Šerifa.
Kupio austrougarsku vilu
Šerifin svekar je bio dr. Zaim Šarac. A on je sa svojom Jelkom prvo živio u kući preko puta ove, u istoj ulici. Kako mu je supruga patila od astme, htio je mladoj Zagrepčanki ugoditi, i kupio je austrougarsku vilu.
Zaim je 1892. godine rođen u Stocu. Prema očevoj volji, trebalo je da se posveti trgovini, ali kako je volio knjigu, ne pitajući oca, a uz blagoslov majke, otišao je iz kuće, i sam se školovao. Najčešće, dajući časove svojim vršnjacima, prvo u Sarajevu, pa u Zagrebu, Beču, gdje je i doktorirao.Njegov životni put je Šerifa opisala u jednoj svojoj pripovijeci, u kojoj su sve činjenice poredane onako kako ih je čula iz Zaimovih usta. Ipak, svom glavnom junaku dala je drugo ime.
– Nisam bila sigurna da bi moj skromni svekar bio oduševljen time da se o njemu piše. Ali sam i smatrala da je njegova životna staza vrlo zanimljiva, i da će možda ohrabriti sve one koji se, kao što je i on nekad, sami snalaze u ovom surovom svijetu – ističe Šerifa.
Zaim je svoju buduću suprugu Jelku upoznao u Zagrebu, za vrijeme studija.
– Njeni su imali dućan odmah uz knjižaru poznatog političara Stjepana Radića – priča Šerifa.
U kočijama iz Zagreba
I nastavlja, kako je njena svekrva u Sarajevo, nakon vjenčanja, dovezena u kočijama, kako je to bilo uobičajeno za tadašnji viši sloj društva. Sa njom je došla njena guvernanta, Maričika, koja je Jelku pazila od rođenja, a jednako tako se kasnije brinula i o njenim sinovima Džemilu i Nedimu.
– Maričiku sam i ja vrlo voljela. Ona je bila kao član porodice, niko nikada na nju drugačije nije ni gledao. Do kraja svoga života je ostala uz nas, a, kada je umrla, tata (Zaim,op.a.) je platio da se njeni zemni ostaci prenesu u Mirogoj, u porodičnu grobnicu. Dok god je svekrva bila živa slala je novac svome bratu Vladi za cvijeće koje će odnijeti Maričiki na grob – govori Šerifa.
Ništa preko reda
Pa se još sjeća da je svekrva Jelka bila bogata,ali i plemenita žena.
– Otac joj se zvao Adolf Rendeli. Umro je prije Drugog svjetskog rata. Bio je fin, odmjeren, tih gospodin. Jako je bio vezan za unuka Nedima, koji je često išao kod njega. U to vrijeme oni su imali auto, vilu na Šalati, obrt, tri djevojke u kući. Rendeli je bio Jevrej, a majka moje svekrve je bila Njemica. Ona je govorila samo njemački jezik. Oboje su svoju djecu odgojili tako da ništa ne očekuju preko reda, i da se pouzdaju uvijek samo u sebe i u svojih deset prstiju. Takav je bio i moj suprug prema našoj kćerki. Evo, Arina (Šefkina kćerka,op.a.) je na drugoj godini studija žurnalistike polagala neki ispit. Nakon toga je njen profesor, u razgovoru s svojim kolegom, mojim Nedimom, pomenuo kako je upravo otkrio briljantnu studenticu. Preziva se kao i ti, je li ti šta u rodu, pitao ga je, a Nedim je mirno odgovorio da mu je Arina kćerka. Na fakultetu se to dugo prepričavalo – kazuje Šerifa.
Imovina Šaraca
Dr. Zaim Šarac je imao advokatsku kancelariju. Miljenko Jergović u jednom svome tekstu posvećenom sarajevskim advokatima uoči Drugog svjetskog rata navodi da ih je 1940. godine bilo 49. Kancelarija se nalazila u ulici Prestolonasljednika Petra 36.
Šarac je bio vlasnik i nekoliko nekretnina, ne samo u BiH.
Ostatak teksta pročitajte na interview.ba