Sfera reproduktivnog zdravlja i s njome povezana reproduktivna prava su, otkad je svijeta i vijeka, bile na meti različitih konzervativnih udara, a s razvojem medicinske i drugih prirodnih nauka sve je više osporavanja naučnih istina te se ograničavanja, zabrane i izostanak pristupa određenim reproduktivnim pravima nastavljaju, čime se sistemski krše ljudska prava žena. Upoznajmo osnovne struje pristupa pravima iz oblasti reproduktivnog zdravlja te odnose između nauke i politike na tom polju.
Piše: Delila Hasanbegović Vukas, quantumofjk.blogspot.com
Krenuti od prevencije
Dostupna, besplatna i efikasna kontracepcija višestruko doprinosi reproduktivnom zdravlju: s jedne strane zaštiti od spolno prenosivih infekcija i bolesti, a s druge strane sprječavanju neželjenih trudnoća. Kao takva, kontracepcija znači sigurnost, reproduktivno zdravlje i odgovorno seksualno ponašanje. Dosta je metoda savremene kontracepcije koje su na raspolaganju u tom smislu, a čije otkrivanje i testiranje je išlo na štetu života i zdravlja žena, dok nismo došli do najefikasnijih i zdravstveno najsigurnijih metoda.
Paradoksalno, u Bosni i Hercegovini, kako vidimo iz podataka nadležnih organa za javno zdravstvo, ali i evropskih nadzornih mehanizama (poput Contraception Atlas), vrlo je nizak procent upotrebe kontracepcije, a najčešće se koriste tzv. tradicionalne metode poput prekinutog snošaja, periodične apstinencije, kondoma (još uvijek ispod 50%), dok su pilule, spirale i sl. rjeđe upotrebljavane. Zašto? Upravo iz razloga finansijske i tržišne nepristupačnosti, odnosno visokih cijena te manjka svijesti o važnosti kontracepcije.
Poražavajući je podatak da samo jedan kanton u Federaciji BiH i entitet Republika Srpska na esencijalnim listama lijekova imaju određena kontraceptivna sredstva, dok se u većini administrativnih jedinica moraju platiti iz vlastitog džepa, i to po neujednačenim i visokim cijenama. U BiH nema ni sistemske edukacije o metodama, jako su niski nivoi informisanosti, savjetovanja i dostupnosti sredstava kontracepcije.
Kontracepcija jeste esencijalni lijek i to mora biti na umu kada se usvajaju razne strategije unaprjeđenja zdravlja koje se ne primjenjuju. Neophodno je skinuti stigmu i neinformiranost o opcijama koje postoje, tako što ćemo učiti djecu u školama kako sigurno spriječiti neželjenu trudnoću, spolno prenosive bolesti, kako se zaštititi. Jako je važno učiti o odgovonom seksualnom ponašanju, o čemu trenutno nema ni riječi u bh. obrazovnom programu, a često ni u zdravstvenim ustanovama. To će smanjiti i učestalost abortusa, između ostalih. Ne možemo dovoljno puta ponoviti činjenicu da zabrane abortusa neće smanjiti broj žena koje ih obavljaju, već dostupne i besplatne metode kontracepcije i edukacija o istim.
Pristup uslugama iz oblasti reproduktivnog zdravlja – nekoliko primjera
Garantirana prava ne znače mnogo ukoliko su samo priznata na „papiru“, već je ključni element njihova primjena, tj. uživanje i ostvarivanje u konkretnim svakodnevnim situacijama. U sferi reproduktivnog zdravlja mnoga prava koja su garantirana pravnim propisima, u praksi nisu dostupna.
To u bh. kontekstu najviše dolazi do izražaja u decentraliziranosti zdravstvenog osiguranja i zdravstvene zaštite, kao i različite ekonomske moći entiteta i kantona, što čini da je dostupnost zdravstvenih usluga neujednačena – kako primarne zdravstvene zaštite (velike razlike među ruralnim i urbanim područjima, među pojedinim kantonima, entitetima), tako i specijalističkih i složenijih zdravstvenih usluga.
U izvještajima nadležnih institucija navodi se da su kvalitet i dostupnost zdravstvene zaštite naročito problematični u ruralnim sredinama ili sredinama u kojima nema većih zdravstvenih centara. Ovo je naročit problem siromašnim ženama i ženama iz ruralnih sredina kojima troškovi participacije ili prevoza do zdravstvenog centra otežavaju pristup pravima i uslugama. Problem je i sistemski neriješeno pitanje preventivne zdravstvene zaštite u izolovanim i seoskim zajednicama. Ističe se i problem kvota, odnosno potrebnog broja žena koje žive na određenim područjima kako bi se formirale ambulante ili osigurale terenske posjete specijalista za ginekološku zaštitu žena, kao i problem nedovoljnog broja ginekoloških stolova za preglede i intervencije, nesenzibiliziranih zdravstvenih radnika/ca za žene s invaliditetom.
U najvećem broju zdravstvenih ustanova u BiH nije ispoštovan princip pristupačnosti za osobe s invaliditetom. Neki od problema u tom kontekstu su:
· samo par ginekoloških stolova u većim gradovima (za žene koje koriste invalidska kolica);
· needuciranost i neprofesionalan odnos zdravstvenog osoblja za preglede i porođaj žena s invaliditetom, zbog čega žene izostaju s redovnih pregleda ili se, zbog traumatičnog iskustva, ne odlučuju na rađanje više od jednog djeteta;
· medicinsko osoblje loše rukuje opremom, ustručavaju se i ne znaju pružiti pomoć ženi s invaliditetom, što dovodi do toga da žene s invaliditetom izbjegavaju da koriste zdravstvene usluge, ljekaru odlaze samo u slučaju značajnih tegoba i gotovo uopće ne obavljaju preventivne preglede.
Nedostupnost određenih zdravstvenih usluga se ogleda i u nedostatku određenih medicinskih dijagnostičkih uređaja poput mamografa, zatim lijekova i testiranja, što je npr. slučaj kod vakcina protiv HPV virusa, u kojem slučaju politika u BiH pokazuje nemar i neefikasnost u rješavanju ovih problema.
Pravo na abortus protiv konzervativnih politika
Posljednjih godina građani_ke pojedinih zemalja poput Poljske, Mađarske, Slovačke, Sjedinjenih Američkih Država, Hrvatske itd. svjedoče brutalnim ograničenjima i zabranama prava na abortus te različitim pokušajima diskreditacije žena koje ga trebaju obaviti. Neke od ovih država uvode diskusije, javne akcije, kampanje i različite prakse koje teže restrikcijama i u pogledu seksualnog obrazovanja, prava LGBTI osoba i sličnih sfera.
Prije prikaza odnosa nauke i politike kroz pitanje abortusa, potrebno je pojasniti sljedeće. Postoje dva pravca rasprave o pravu na abortus: tzv. legalistički, koji smatra da abortus treba da bude zakonom zagarantovano pravo koje će pratiti praksa jednakog pristupa za sve žene i, s druge strane, feminističke rasprave koje idu u pravcu teza da abortus ne bi uopće trebao biti regulisan zakonima, da to nije pravo koje nam bilo koji propis (ne) može “dati“, već nam pripada sam po sebi i stvar je zdravstvenih politika da li će ga se i kako uvrstiti, definisati i praktikovati kroz osnovne pakete zdravstvenih usluga.
Rasprave dodatno usložnjava nepostojanje konsenzusa među biolozima oko činjenice kada počinje život, tako da ovo pitanje ostaje na terenu prava i politike, pogodno različitim tumačenjima i zloupotrebama.
Pro-life vs. Pro-choice na štetu dostupnosti zdravstvenih usluga
Takozvane pro-life grupe, inicijative i organizacije postoje skoro u svim dijelovima svijeta, a neke od najglasnijih i najaktivnijih nalaze se u Sjedinjenim Američkim Državama i određenim zemljama Evrope. Ove grupe često zloupotrebljavaju naučne spoznaje o početku ljudskog života te iza ovih i sličnih ideja i generalno izražene „zabrinutosti” za pad nataliteta često ne stoje objektivna znanja, već selektivno odabrane informacije čiji je cilj da ženama nametnu „prirodnu” ulogu majke koja brine o djeci kao jedinu i time ograniče pravo na vlastitu odluku i, ako žena želi, djelovanje van konteksta tako nametnutog majčinstva.
Informacije o ljudima koji dijele informacije putem ovih grupa najčešće nisu dostupne, kao ni informacije o „savjetnicima”, njihovim stručnim kvalifikacijama, naučnoj pozadini, vrijednostima i slično. Također, fokus narativa je isključivo na štetnosti abortusa, dok se ne govori o važnosti kontracepcije i odgovornog seksualnog ponašanja koje sprječava neželjene trudnoće. Prema uvjerenju značajnog broja ovih grupa, trudnoća je uvijek željena i potpuno se ignorišu uvjeti koji su doveli do trudnoće koja se želi prekinuti: siromaštvo (nepovoljna ekonomska situacija), manjak pristupa kontracepciji, slučajevi seksualnog nasilja koji su rezultirali trudnoćom, nespremnost partnera za roditeljstvo itd.
Konkretno djelovanje ovakvih grupa počelo je od sredine 20. stoljeća u SAD-u, u vrijeme prije i oko čuvene presude američkog Vrhovnog suda Roe vs. Wade. Radi se o ključnoj presudi kojom je određeno da Ustav SAD-a mora zaštititi pravo žene na izbor da izvrši abortus, bez ikakvih ograničenja (imajući u vidu da su u to vrijeme u mnogim američkim saveznim državama bili na snazi zakoni koji zabranjuju abortus). Međutim, ova presuda koja je primjer pravosudnog aktivizma u pravcu zaštite reproduktivnih prava žena nakon 50 godina je oborena od strane istog suda koji su je donio, što je opasna konzervativna strategija koja teži potpunom uklanjanju prava na abortus, čak i iz javnog mnijenja.
Restrikcije se nastavljaju i u Poljskoj, Slovačkoj, Mađarskoj koje koriste stanje Korona krize, ugrožavajući pravo na abortus pa čak i u slučajevima malformacija ploda, ugroženog zdravlja trudnice i slično.
U Hrvatskoj su također prisutni primjeri miješanja konzervativne politike u reproduktivna prava žena: sve su vidljiviji i artikulisaniji pokreti/udruge poput „Hoda za život“ koji skrivenim jezikom potpore „rođenom i nerođenom djetetu, njegovoj majci, ocu i svakoj obitelji“ plasiraju kvazi-naučne, konzervativne, religijske i desno orijentisane ideje o početku ljudskog života i s tim vezane politike, čiju pozadinu nije lako utvrditi zbog nedostatka transparentnog pristupa informacijama o njihovom finansiranju, funkcioniranju, članstvu, osoblju, porijeklu, metodologiji rada i ciljevima. Proklamovani krajnji cilj jeste zaštita ljudskog života, ali praktični cilj je odvratiti žene od odluke o abortusu nudeći (sporne) informacije o negativnim posljedicama ovog medicinskog zahvata, kao i javnim sramoćenjem zbog takvih odluka (poput bdijenja ispred bolnica).
Problematičan je priziv savjesti, prije svega u pravnom smislu – kako „pomiriti“ obvezu pružanja usluge i pravo na slobodu vjeroispovijesti i uvjerenja (koje je upitno za medicinske stručnjake koji su se obvezali učiniti najbolje za pacijenta_icu). Priziv savjesti uzima maha te sve više medicinskih stručnjaka_inja, ginekologa_inja koristi ovaj institut pozivajući se na osobna uvjerenja koja ih sprječavaju da izvrše abortus. Aktivisti_ce za prava žena u Hrvatskoj smatraju da prizivu savjesti nema mjesta u medicini, jer bi suprotno značilo da doktori/ce „dobijaju“ pravo ne raditi svoj posao.
Tema abortusa i javnog zdravlja je ponovo došla u fokus javnosti zahvaljujući hrabrosti Mirele Čavajde, žene kojoj je više bolnica odbilo obaviti abortus nakon što je otriveno da fetus ima tumor, pri čemu su istaknuti nemar, samovolja i kršenje ljudskih prava prisutni u hrvatskom zdravstvu.
Ukratko o bh. kontekstu pristupa abortusu
Situacija u bh. praksi je takva da, pored postojanja pravnog osnova koji obvezuje na pružanje besplatne i sigurne zdravstvene usluge abortusa, pobačaj još uvijek nije pod jednakim uvjetima dostupan na cijeloj teritoriji BiH. Razlozi za to su višestruki:
· neobavljanje prekida trudnoće na zahtjev trudnice,
· uvjetovanje visokim cijenama,
· neujednačene cijene u kantonima,
· neadekvatna opremljenost javnih zdravstvenih ustanova potrebnom opremom,
· nepostojanje ustanova ili nedovoljan broj ustanova koje bi radile te procedure u manjim mjestima/gradovima,
· nepotpuna procedura informisanja pacijentica o toku pobačaja,
· nepostojanje psihološke podrške i savjetovanja u tom procesu itd.
Prema zakonu, pacijentice koje abortus ne mogu izvršiti u svom gradu/općini tu bi uslugu trebale dobiti u drugoj najbližoj općini/gradu ukoliko imaju zdravstveno osiguranje. To važi za sve zdravstvene usluge i pobačaj ne bi trebao biti izuzetak. U ovom smislu, najugroženije su žene koje žive u udaljenim mjestima, žene lošeg ekonomskog stanja, žene s invaliditetom (s obzirom na ograničenja u pristupu ginekološkim uslugama za različite vrste invaliditeta), nezaposlene žene koje nemaju obvezno zdravstveno osiguranje, Romkinje, maloljetnice i sl, navodi se u Narandžastom izvještaju o stanju ljudskih prava žena u BiH u periodu 2016 – 2019. godina.
Još jedan problem jeste što na nivou BiH ne postoje pouzdana statistika ni sistematičan i konsolidovan način prikupljanja podataka o prekidima trudnoće uprkos činjenici da su, prema entitetskim zakonima o evidencijama u oblasti zdravstva, sve javne i privatne zdravstvene ustanove koje registruju djelatnost iz oblasti zdravstvene zaštite žena i materinstva i sprovode postupak prekida trudnoće dužne voditi evidenciju.
Kada podvučemo crtu ugroženosti i napada na pravo na abortus sa raznih strana (koji nisu mogli biti u totalitetu prikazani u ovom tesktu), nameće se pitanje kako naukom i pozitivnom politikom nadmudriti različite manipulacije. Odgovor mora biti: obrazovanje, obrazovanje, obrazovanje. Istraživanje, promišljanje, razotkrivanje pogrešnih teza.
Potenciranje „psiholoških posljedica abortusa“ koje često vidimo pro-life diskursima predstavlja generaliziranje nečega što je izuzetno individualno. Umjesto toga, fokus treba biti na stvaranju uvjeta da svako željeno dijete sa svojim roditeljem/roditeljima ima uvjete za dostojanstven život, kao i na edukaciji građanstva o osnovnim pravima u reproduktivnoj i seksualnoj sferi.