Heroji mira: Žene protiv rata i nacionalizma

Žene na radnoj akciji u razrušenom Pakracu

Feminističke grupe svoju su agendu definirale na nekoliko razina: spriječiti rat kroz otpor nacionalizmu, svim mogućim sredstvima suprotstaviti se korištenju žena kao sredstva ratnohuškačke manipulacije i pružati svakovrsnu pomoć stradalnicama, bez obzira na njihovu etničku, vjersku ili bilo koju drugu pripadnost

Piše: Vesna Kesić za Portal novosti

Peti kolovoz 1995. zatekao me na Silbi. Bio mi je to prvi odlazak na more nakon 1991. godine, kad sam se sredinom kolovoza također zatekla na Silbi. Radi se o pukoj slučajnosti, niti jedan od tih boravaka na jednom od najljepših jadranskih otoka nije bio povezan s nekim širim kontekstom. A ipak se, gledano retrospektivno, čini kao da je riječ o jednoj od onih znakovitih koincidencija. Tih kolovoških dana 1991. prijateljica i ja sjedile smo na nekoj groti s nogama u moru i gledale kako se na pučini prema jugu kreću ratni brodovi. Jugoslavenska ratna mornarica povlačila se iz hrvatskih luka. Zezale smo se malo na račun starog željeza koje se vozika simo-tamo, ali ja ni u snu nisam pomišljala da će mi to biti posljednje ljetovanje, posljednji godišnji odmor i odlazak na more sve do kolovoza 1995.

Ipak, sa Silbe smo otišle ranije nego što smo planirale. F. me je odvezla do Rijeke, gdje sam oko ponoći na Žabici sjela u prvi autobus koji je kretao prema Zagrebu. Bio je to i jedan od posljednjih autobusa koji je iz Rijeke išao za Zagreb standardnim putem preko Karlovca. Sljedećih dana okršaji širom Banije postajali su sve žešći, Karlovac je bombardiran svakodnevno, a autobusi za Rijeku vozili su promijenjenom trasom.

Tog 5. kolovoza 1995. već u rano jutro probudili su nas avioni koji su nadlijetali Silbu, a iz radija se orio opori prijeteći glas predsjednika Tuđmana koji je svekoliki puk obavještavao da je započela vojno-redarstvena operacija ‘Oluja’. Cjelodnevno, kroz eter je kuljalo nešto što bi se moglo nazvati mješavinom dekreta o aktualnom vojno-političkom trenutku namijenjenog partijskom rukovodstvu, slavodobitne poruke i lekcija iz povijesti pobijeđenom neprijatelju i poziv srpskom stanovništvu okupiranih teritorija da ostane ovdje. On, Tuđman jamči da će im se dati sva građanska prava. Tuđman, čini se, nije poznavao niti jednu teoriju građanskih i ljudskih prava osim moći suverena da ljudima daje, pa onda kad poželi i oduzima prava koja se stječu rođenjem, koja su univerzaln i neotuđiva. Slušajući taj sirovi glas pomislila sam: da sam se ja kojim slučajem zatekla u Kninu, nakon ovakvog poziva da ostanem, pokupila bih svoje prnje i pobjegla i kroz Alisino ogledalo, ako drugog izlaza nema. Što su lokalni Srbi, i oni pobunjeni, i oni svojevoljno ili prisilno mobilizirani, i oni u uniformama i civili na kraju i napravili.

Između ta dva kolovoška dana koja mogu poslužiti kao jedan od međaša trajanja rata u Hrvatskoj, jugoslavenska ratna drama razmahala se do nepojmljivih razmjera. Pravog otpora, onog koji bi mobilizirao kritičnu masu građana da se suprotstavi ratu, nije niti bilo. Kako u Hrvatskoj, tako ni u drugim državama slijednicama SFRJ. Antiratne akcije i mirovne inicijative bile su slabe i nisu polučile uspjeh. I baš su zato upravo te slabašne antiratne inicijative i organizirano mirovno djelovanje onaj dragocjeni civilni i moralni kapital na kojem bi trebalo graditi zajedničku viziju budućnosti. Dragocjene male memorijske zakrpe hegemonijskom sjećanju na ‘herojstvo’, ‘žrtvu’, ‘domovinsku zahvalnost i pobožnost’ i srodna retorika kakvoj ćemo vjerojatno svjedočiti i na ovoj obljetnici ‘Oluje’.

U tom narativu o otporu ratu i nacionalizmu jedna stvar upada u oči i bez velikih studija slučajeva i kvantitativnih analiza. To je nerazmjerna prisutnost žena u mirovnom aktivizmu devedesetih. U Zagrebu je Antiratna kampanja, legenda kaže, nastala tako što je Vesna Teršelič u Gajevu u prostorije bivšeg Saveza socijalističke omladine, u kojem je bilo smješteno nekoliko aktivističkih grupa, donijela svoj fax. Suosnivačice ARK-a su, uz još neke bile i ženske grupe iz Gajeve, Ženska pomoć sada i SOS telefon. Detalje o tim događanjima moguće je pronaći u knjizi ‘Neispričana povijest: ARK’ (dostupno na stranici).

Simultano u Beogradu su se ratu najglasnije protivile Žene u crnom, Centar za antiratnu akciju i Beogradski krug. Jedne od prvih masovnih antiratnih prosvjeda organizirale su zajedno tri ženske organizacije (Ženski parlament, Ženski lobi i Ženska stranka) ispred zgrade Skupštine Srbije. Odnosno, kao što su u svom tekstu o rodu i mirovnjaštvu, naslovom iskazali Slobodan Drakulić i Sonja Liht: ‘Kada je ime za mirovnjaka bilo žena: rat i rod u bivšoj Jugoslaviji’.

Prvobitni projekt ARK-a osnovanog u ljeto 1991. bio je aktiviranje prigovora savjesti i pravna i druga pomoć mlađim muškarcima koji nisu htjeli ratovati. Ubrzo su ARK i beogradski Centar za antiratnu akciju postali inkubator iz kojeg su proizašle brojne organizacije koje će se kroz devedesete, a i kasnije baviti zaštitom ljudskih prava: Centar za direktnu zaštitu ljudskih prava, Suncokret, Zagrebački ženski lobi, Centar za žene žrtve rata (Rosa), Volonterski centar Pakrac, B.a.b.e., Ženska infoteka, Centar za ženske studije, Delfin Pakrac, GOLJP Poreč, Centar za edukaciju i savjetovanje žena (CESI), a nešto kasnije i Centar za mirovne studije, osnovan 1997. godine, kako bi objedinio sve obrazovne aktivnosti Antiratne kampanje, te Documenta, najjača inicijativa za suočavanje s prošlošću koja trajno surađuje s beogradskim Fondom za humanitarno pravo. Pokrenut je Arkzin, čija je glavna urednica bila Vesna Janković i koji je imao mnogo veći značaj od onog koji se danas najčešće spominje, tj. avangardnog dizajna i ‘lansiranja’ Borisa Budena. Svjesne da nas nacionalistički mediji neće pratiti, Arkzin je u prvom redu trebao mir napraviti zanimljivim i atraktivnim. Stvorena je i Ženska mreža Hrvatske koja je objedinjavala i do 40 ženskih i ljudskopravaških organizacija koje su, potpomognute veteranskim grupama, nicale širom Hrvatske. Istodobno, malo izmještena, ali uvijek bliska ARK-u, Zelena akcija razvijala je ekološku svijest i projekte.

Mirovne feminističke ženske grupe svoju su agendu definirale na nekoliko razina: spriječiti rat i to kroz otpor nacionalizmu kao njegovom glavnom pokretaču; pružati otpor nacionalističkoj ratnohuškačkoj mašineriji koja je svoje namjere mogla ostvariti isključivo proizvodnjom etničke mržnje i uvlačenjem u ratni sukob čitavih naroda; svim mogućim sredstvima suprotstaviti se korištenju žena kao sredstva ratnohuškačke manipulacije i simboličkog polja ratnih okršaja, ali i konkretnim žrtvama seksualnih ratnih zločina; i posljednje, ali u smislu praktičnog feminističkog djelovanja i moralne obaveze najvažnije, podržavati i pružati svakovrsnu pomoć ženama ratnim stradalnicama, bez obzira na njihovu etničku, vjersku ili bilo koju drugu pripadnost. Centar za žene žrtve rata u razdoblju od 1992. do 1995. radio je s više tisuća žena smještenih po izbjegličkim kampovima, pružajući im pravnu, psihološku i humanitarnu pomoć.

Masovna ratna silovanja i druge zločine nad ženama, poput organizirane ratne prostitucije, vladajući ratni režimi koristili su ne samo kao ratni plijen kojim se šalje poruka drugoj strani, već i kao sredstvo manipuliranja vlastitim narodom kroz demonizaciju i dehumanizaciju onih Drugih i drugačijih. Iznosili su isključivo podatke i zorne prikaze žrtava iz vlastitog etničkog korpusa, simbolički izjednačavajući ženu i naciju (silovana Hrvatica/Srpkinja/ Bosanka/Albanka je silovana Hrvatska/Srbija…). Kroz raskrinkavanje takvih priča preusmjeravale smo označavanje iz nacionalnog i etničkog fokusa na rodni i patrijarhalni aspekt ratnog seksualnog nasilja koji se nerazmrsivo isprepliće s nacionalizmom, militarizmom i autoritarnošću.

O tome zašto žene prevladavaju u antiratnim pokretima i mirotvornim politikama govorile smo i pisale još devedesetih godina, suprotstavljajući se rasprostranjenom uvjerenju da to žene rade zbog svoje ‘ženske prirode’, ili socijalne uloge supruge, majke, sestre, njegovateljice. ‘Žene su protiv rata i nacionalizma jer su politička i moralna bića, i jer su politički odgovorne, možda nešto drukčije nego muškarci. Drugim riječima, feministkinje se suprotstavljaju ratovima iz svih onih razloga iz kojih im se suprotstavljaju i ostali pacifisti i pacifistkinje: jer su ratovi nehumani, jer su iracionalni, jer gotovo nikada ne donose dobra politička rješenja, jer prouzrokuju nenadoknadive ljudske i materijalne gubitke i jer se najčešće vode zbog potpuno krivih razloga, nečije nezajažljive pohlepe za profitom, nečije demonstracije moći, ili naprosto bahate gluposti i nesposobnosti da se problemi riješe na inteligentniji, ljudima primjereniji način. I jer u donošenju odluka i ‘rješenja’ koje vode u ratove najčešće stoje muškarci čija se moć otela kontroli društvene moći, u kojoj su žene tradicionalno manje zastupljene nego muškarci.’

Sve o čemu ovdje mogu pisati tek u sažetom obliku, trebalo bi dokumentirati. Historizacija jugoslavenskog i post-jugoslavenskih feminizama i mirovnih pokreta i inicijativa u regiji nam tek predstoji. Do sada uložena sredstva, ali i interes, sramotno su mali. A kako upravo taj segment otpora predstavlja njegov možda najjači i najvrjedniji dio, ne preostaje nam ništa drugo nego da reaktivno skačemo na svaki ‘Za dom spremni’ i zgražamo se nad porastom sve brutalnijeg nasilja nad ženama.

Ostavite komentar

unesite broj *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.