AUTOR: ANĐA ILIĆ za ForumZFD Blog o suočavanju sa prošlosti
Na početku za razumijevanje sadržaja, ispod navedonog naslova, treba podvući da između pojmova vrijednota i vrijednosti postoje bitne pojmovne razlike. Vrijednota je savremeni izraz kojim se označava sve što se tradicionalno podrazumijevalo pod pojmom ”dobro”. To su temeljna uvjerenja ili stavovi na kojima počivaju vrijednosti. Može se definisati i kao opšti pogled na život i svijet. Sa teoretskog aspekta ona obuhvata shvatanje dostojanstva osobe, a na praktičnom planu-poštovanje tog dostojanstva. U kontekstu kulture sjećanja vrijednote nisu formule, već stanja koja uključuju pravilno mišljenje i djelovanje. Prema tome, one su, koncepcija poželjnosti, ili skup opštih vjerovanja, mišljenja i stavova o tome šta je ispravno. Međutim, vrijednote je teško definisati iz nekoliko razloga. Na prvom mjestu njihova različitost stvara problem klasifikacije u hijerarsijski sistem, jer se uvijek vraćamo na standardno pitanje – koje su najviše? Ali vrijednote su za čovjeka od bitnog značenja, jer njihovim prihvatanjem ili ignorisanjem on zacrtava osnovne oznake svoga bića. Isto tako treba naglasiti da se one razlikuju po obimu, sadržaju i obliku, odnosno društvene su po obimu, a kulturne po sadržaju i obliku. Njihov ukupan broj razmijerno je malen, jer se one ne gube, već su trajne. Iz analize raznih škola (socioloških, filozofskih, teoloških) može se zaključiti kako pojam vrijednota spada u one kategorije koje je teško odrediti, ne toliko zbog njihove složenosti, koliko zbog njihove višeznačenosti. Zbog toga su one istovremeno i opšte poznate i nedefinitivne. Ipak, postoje i opstaju one temeljne, koje su po mom mišljenju, nezaobilazne u poimanju kulture sjećanja. To su: istina, mir, pravednost, život, nada i vjera. Smatram ih sukonstutivnim za čovjekov lični život kao i zajednički u svakom konkretnom društvu.
Istina znači neku vezu sa razumom, podudaranje nekog iskaza i stanja stvari koje taj iskaz izražava.Ona stvara i gradi optimizam. Istina oslobađa čovjeka. Snošljivost prema sebi treba proširiti prema svima drugima radi omogućavanja napretka zajednice.
Mir je odsutnost unutrašnjih i vanjskih sukoba u društvu, harmonija koju ono uživa kada u sebi funkcioniše dobro i kada ne strahuje od vanjskih opasnosti. Razlikuje se društveni mir različitih slojeva i pojedinaca u državi i narodu, i međunarodni mir u odnosima između država i naroda. Kada je riječ o miru u osobe, on se postiže kada ona djeluje u skladu sa svojom savješću, odnosno svojom skalom vrijednota.
Pravednost kao temeljna vrijednota dio je međusobnog sklada ostalih- mudrosti, hrabrosti i umjerenosti. Ona je, takođe, najviše materijalno načelo svakoga prava, koje na tom pojmu zasniva šta je uopšte pravedno, a u pravu ispravno i u skladu s osnovnim pravnim normama. U teorijama prirodnog prava pravednost je izvor pozitivnog ili zakonskog prava. Riječ pravednost, prije svega, podsjeća na područje pravnoga reda. Moralno poimanje je šire. Pravednost daje svakome što mu pripada, makar to i ne bilo utvrđeno zakonom ili običajem. Ali, ona je i lična odgovornost- svojom savješću vezan, samoodgovoran i saodgovoran građanin, ne podređen niti neodgovorni individualist. Pravednost je, čak, u odnosu na cilj spram drugoga u supsidijarnoj, a ne hijerarhijskoj vezi, jer nema čovjeka nad čovjekom, nego čovjek uz čovjeka u zajedništvu. Isto tako, pravednost ne znači organizovanu jednakost, Naprotiv, njen je zadatak da odnose u nejednakostima učini prihvatljivim za sve ljude. Stoga je ona, prema mom mišljenju, najvažnija vrijednota, nedjeljiva od ljubavi široko poimanoj, jer obuhvata sve društvene, politiičke i ekonomske uslove i stanja. Njena suština čita se iz izreke: “Sve što želite da ljudi čine vama, činite vi njima.”
Život je sposobnost imanentna djelovanju. Biološki gledano njegove osnovne oznake su: autonomnost u postojanju i u komunikaciji sa okolinom, autoregulacija koja se ravna svojom zakonitošću u razvoju, autogenerativnost po kojoj ima sposobnost u svoje vrijeme i na odgovarajući način rađanja i razmnožavanja.
Nada je živo i uvjereno očekivanje budućeg dobra, o kojem zavisi sam smisao nečijeg života. Ona spaja subjektivno (očekivano, željeno) s objektivnim (nepredvidljivim) okolnostima. Pouzdanost joj daje požrtvovanost a ona opet racionalnost koja proizvodi energiju, odnosno marljivost. Govoriti o nadi znači govoriti o budućnosti koja je namijenjena svim ljudima.
Vjeru po Svetim pismima i predanjima smatramo izvorom i središtem ukupnog religioznog života. Ona je vrsta znanja čija se sigurnost ne može provjeriti empirijskim metodama, odnosno racionalnim postupkom, nego se svodi na subjektivno, intuitivno uvjerenje ili na postavke koje su prihvaćene kao načela dokazivanja. Vjersko znanje se ne temelji na očitosti, nego na svjedočenju osoba u koje se ima povjerenje. U dominatnim svjetskim religijama ona ima posebno značenje kao umno i voljno prihvatanje Božije objave koja je i istorijski događaj.
Članovi društva bez ovih zajedničkih prepoznatljivih vrijednota ne mogu sarađivati. Jer, vrijednosni i stavovski dio ujedinjuje se u svjetonazor koji predstavlja najopštiji temelj cjelokupne manifestacije ljudskog ponašanja. Osnovno je pravilo da nijedno ne može ostvariti svoj smisao bez drugih.
Anđa S.Ilić, dipl.politikologinja Univerziteta u Beogradu.Autorica je i urednica sedmičnih-jednočasovnih emisija u programu Radija RS- “Studiorum”, naučno-obrazovna, i “Higijena života”, zdravstveno-naučno obrazovna, u kojima podstiče kritičko mišljenje razotkrivanjem predrasuda i tkz. tabu tema. Sarađuje u printanim medijima.Ima objavljenih radova u Zborniku sa međunarodnim predznakom.