Psihologinja i aktivistica Vlasta Marković, iako rođena nakon proteklog rata u BiH, kroz život nosi transgeneracijsku traumu i odrasta u sveopštoj nesigurnosti. Tako je još kao djevojčica, sasvim logično kako kaže, postala dijelom velike mreže mladih ljudi okupljenih u projektu „Youth United in Peace – YU Peace“, mreži od 25 000 mladih ljudi, koji su u potpunosti oblikovali njen život.
„Moj prvi susret sa mirovnim programom bio je davne 2008. godine, kada sam kao tinejdžerka
prvi put otišla na mirovni morski kamp. Godinama do tad već bila sam dio Kluba tinejdžera koji je
okupljao mlade iz Tuzle u prostorijama Udruženja „Prijateljice“. Tada, kao djevojčica od 14 godina, možda nisam ni shvatala važnost tog mog koraka i odlaska, ali mi je od prvog dana prijalo da
pripadam i budem dio nečega većeg od mene same. Tako godinama ostajem tu, prisustvujem raznim radionicama, aktivnostima, kampovima, vikend posjetama, što uveliko pomaže mom oslobađanju od socijalne anksioznosti, ali i izgradnje mene kao osobe. Danas volim reći da me je na neki način mirovna priča odgojila“, kaže Vlasta dalje objašnjavajući kako je od djevojčice koja nije smjela da govori pred grupom ljudi, postala neko ko želi da radi s mladima i pomogne im da izađu iz svoje zone komfora i pokažu ono najbolje u sebi. Prirodni slijed događaja za nju dalje je bio studij pedagogije-psihologije.
Vjetar u leđa
„Studij mi je pomogao da dublje razumijem prvo samu sebe i šta je meni potrebno, ali i da naučim da prepoznam šta je to potreba mladih kako bi se osjećali sigurno na mojim radionicama i kako bi mogli u svakom momentu da se obrate meni i dobiju pomoć. Vrlo sam to cijenila od svojih voditelja, što su nekako pratili mene i moj razvoj kroz sve te godine i uvijek su mi bili vjetar u leđa, tako se i ja danas trudim da budem vjetar u leđa „svojim“ mladima i pokušavam pronaći načine da njima napravim sigurno okruženje, onakvo kakvo sam ja imala. Nikako ne mogu razgovarati o ovome, a da ne
spomenem svoje voditelje, današnje kolege Almu, Ismeta, Valeriju, Jasminu, Tamaru, Tijanu,
Eminu, Semira, Dinku, Senu,Ranku, Biljanu, Tijanu, Avdu, Tahira, Valentinu, Vanju, Nikolu, Armana i
mnoge druge. Kroz rad s njima ja sam se oblikovala kao osoba, oni su bili moja podrška, a i danas su u mom profesionalnom rastu i razvoju“, dodaje Vlasta.
Tako je borba za mir je postepeno postala njena životna misija, a Komitet za osnovna ljudska prava i demokratiju i Mreža mladih ujedinjenih u miru joj dali savršene alate da ispuni svoje potencijale i shvati važnost borbe za očuvanje mira. Nekada učesnica na kampovima i ostalim aktivnostima, od ove godine je i osoba zadužena za koordiniranje aktivnostima za regiju Bosne i Hercegovine, Srbije i Hrvatske. Partnerski gradovi ove mirovne mreže su: Sombor (Srbija), Vukovar (Hrvatska), Tuzla, Srebrenica, Gornji Vakuf – Uskoplje i Brčko (Bosna i Hercegovina), no Vlasta dodaje da su to prije svega prijateljski gradovi. I upravo to je bit svega, nastavlja naša sagovornica: „Jedna od najvećih vrijednosti koje mogu da izdvojim i načine na koji mi stvaramo mir jeste gradnja prijateljstva. Ja sam jedno od svojih najljepših prijateljstava pronašla upravo u Somboru. Ne znam ustvari ni kako bih opisala odlazak među ljude među kojima do kraja možeš biti svoj, ali je to divan osjećaj koji živim kada sam sa svojom prijateljicom Vanjom. Mi smo svoje prijateljstvo gradile godinama kroz vođenje mladih na mirovne kampove, a onda smo to proširile pa smo danas jedna drugoj svakodnevna podrška. Vanja je danas prijateljica koja je postala porodica, a Tuzla i Sombor naši domovi.“
Vlasta i Vanja, Sombor i Tuzla
Kao neko ko nije proživio rat, ali je živio u neprekidnim prijetnjama miru, ova mlada mirovnjakinja kaže da ne može zamisliti situaciju u kojoj ne može sjesti u auto, natočiti gorivo i voziti
se 4 sata do Sombora preko Hrvatske, do prijateljice Vanje. Da bi joj neko mogao reći da ne treba da ide negdje, gdje njeno srce želi da ide. Stoga je jako važno da danas, možda više nego i prije, mladi budu dio mirovnih programa, da vrijednim radom odgajamo generacije koje će se oduprijeti govoru mržnje na internetu i biti otvoreni da prihvataju druge i drugačije. Zbog ovoga se danas moramo suočavati sa našom bliskom prošloću, smatra Vlasta, kako bismo bili sigurni da nećemo dozvoliti da se mir ikada više ugrozi.
„Mlada osoba po mlada osoba. Aktivnost po aktivnost, kamp po kamp. Sve su to možda mali
koraci, ali na kraju krajeva imamo preko više od 25 000 ljudi koji su prošli kroz kampove i radionice. Da je samo jedna osoba promijenila mišljenje – vrijedilo bi, a vjerujte mi ima nas puno. No, to je dugotrajan proces. Sve je počelo davne 1993. godine kada su osobe koje su osjetile strahote Drugog svjetskog rata odlučile da djecu iz zaraćenih područja odvedu 12 dana na more i pruže im prostor za igru, 3 sigurna obroka dnevno i odsustvo sukoba, pa makar to bilo i na jedan mali period. Godinama kasnije, cijela priča dobija naziv „Odmor od rata“, jer je to tako i bilo. Godine poslije rata na području Balkana, djeca i mladi odlaze na morska druženja. Vremenom, godinama nakon rata sam naziv dobija dodatak: Odmor od rata – izgradnja mira. Danas, organizacije koje vode cijeli projekat su osnovale mrežu koja se zove: Mreža mladi ujedinjeni u miru – Youth United in Peace – YUPeace i zajednički rade na izgradnji kulture trajnog mira. Sve ove godine, sav naš rad podržan je od strane Komiteta za osnovna ljudska prava i demokratiju iz Kelna. Kompletan projekat je podržan od privatnih donacija, a ljudi iz Komiteta danonoćno rade na fundraising-u. Svu zahvalnost, svi mi mladi i djeca koji smo prošli kroz projekat, dugujemo upravo ljudima iz Komiteta i donatorima“, kaže Vlasta i dodaje kako ovo za nju već odavno više nije projekt, nego način života.
30 godina SVEmira
Pored kampova i zabave, mladi na aktivnostima i tokom kampova uče o različitim temama koje ih zanimaju. Neke od njih su: Manipulacija medijima, stereotipi i predrasude, empatija i mentalno zdravlje, radionice upoznavanja, Rat slikama, Ratna fotografija, manipulacija u ratu, Zaboravljena djeca rata i suočavanja sa prošlošću sa akcentom na žrtve u ratu i posljedice rata danas na mlade ljude. Naravno, pored ovoga mladi se na kampovima bave i sportom, muzikom, društvenim igrama, i, kako tvrdi naša sagovornica, kampovi su magični dani kada se spoje sve nacije i sve generacije, gdje 60 – 130 mladih ljudi dišu kao jedno na istom mjestu. Pored morskih kampova, ova mreža od 2008. godine organizuje i tzv. kopnene kampove svake godine u drugom gradu, a koji imaju za cilj dodatno povezivanje i jačanje prijateljstava mladih. Vlasta tvrdi da se na tim kampovima također trude što više povezati mlade i na malo drugačiji i dublji način razgovarati o prošlosti, te kako iskustva iz prošlosti iskoristiti za bolju budućnost: „Želimo ostaviti trag mira u svakom gradu i pomoći zajednicama. Ove godine ja punim 30 godina, ove godine cijela naša priča također puni 30 godina. Pola svog života dio sam nje i sretna sam što mogu da joj vratim dio sreće, prijateljstva, ljubavi i podrške koju sam kroz godine dobila, jer kad imamo mir, imamo SVEmir!