Venecuela – nova Libija?

Kratka historija Venecuele

Još od vremena vladavine španske kolonijalne uprave, venecuelanski narod pod vodstvom Simona Bolivara, poveo je borbu za slobodu. U bici kod Caraboboa, 1821. godine, otvoren je put ka nezavisnosti, a dan ove velike pobjede 24. juni, Venecuela slavi kao nacionalni praznik. Narod Venecuele je prvi narod Latinske Amerike koji se izborio za svoju slobodu.

Cijeli 19. i 20. vijek, postojao je geopolitički narativ da je prostor Latinske Amerike dvorište Sjedinjenih Američkih Država, u kojem su one djelovale po vlastitim interesima, postavljanjem raznih diktatora, hunti, te bogatih elita koje su stavljale vlastiti interes ispred interesa države. Prema istoričaru i publicisti Peteru Calvocoressiu, Latinska Amerika je sinonim za političku nestabilnost tog doba. U 20. vijeku, poslije oslobođenja Kube i dolaska Fidela Kastra na vlast, počinju „puhati novi vjetrovi“ u Latinskoj Americi, 30 godina od smrti ikone svih revolucionara, Ernesta Che Guevara, revolucija se proširila na Venecuelu i dobila svoje novo lice u obliku Huga Rafaela Chaveza Friasa, populiste, potpukovnika padobranskih jedinica, koji dolazi na vlast 1998. godine. Po dolasku na vlast odmah sprovodi opsežne reforme političkog sistema, jača socijalnu državu sa glavnim ciljem poboljšanja životnih uslova najsiromašnijih slojeva društva. Najveću podršku je dobio od venecuelanskih radnika, seljaka i većine stanovništva, osim bogate elite koja je u njemu vidjela osobu koja će ograničiti njihov uticaj na upravljanje državom. Postigao je velike uspjehe u borbi za životni standard građana čije je povjerenje uživao do svoje smrti 5. marta. 2013. godine. Od svog dolaska na vlast, pa do svoje smrti smanjio je siromaštvo u zemlji za 50 posto. Smatra se da mu SAD i zapadne zemlje nisu mogli oprostiti mnoge „grijehe“ od kojih su najveći bili uspostava dobrih odnosa sa Kubom i Iranom i nacionalizacija energetskih i telekomunikacijskih kompanija.

Naime, tadašnji predsjednik Hugo Chavez dekretom je naredio preuzimanje petrolejskih pogona stranih firmi, u oblasti rijeke Orinoko, te državno preuzimanje većinskog vlasništva u pogonima prerade nafte, koje su se nalazile u vlasništvu: „British Petroleum“, „Exxon Mobil“, „Chevron Corporation“, „ConocoPhillips“, „Total S.A.“, „Strait“, itd., a dekretom je preuzeto 60 posto vlasničkog udjela. Pomagao je države Latinske Amerike, kada Ekvador nije mogao da obezbjedi ugovorene isporuke nafte, Venecuela je posudila potrebne količine, kada je Argentina zapala u teškoće, jer nije imala novca za isplatu duga MMF-u, pomogao je Chavez kupujući njene državne obveznice. Hugu Chaveza su američki stratezi isprva smatrali za nekoga ko nema intelektualnu i stratešku sposobnost upravljanja državom, ali su brzo shvatili da su pogriješili, Strateški institut američke vojske ga je nazvao mudrim konkurentom. Imao je cilj da Venecuelu učini vodećom zemljom Latinske Amerike.

Poslije smrti Huge Chaveza, kao njegov nasljednik, Nicolas Maduro, vođa sindikata, Ministar vanjskih poslova i potpredsjednik, zakleti „chavista“ i kreator Chavezove vizije Venecuele za 21. vijek, obećao je nastaviti socijalističku revoluciju na izborima 2013. godine uz pobjedu sa 50.8 posto osvojenih glasova. Suočio se sa ozbiljnim problemom kriminala, velikom stopom ubistava i pljački, visokom inflacijom, nedostatakom lijekova, robe široke potrošnje, te sve jačim pritiskom koji se ogledao u finansijskim i političkim sankcijama Washingtona. Zapad odavno podupire anti-vladine demonstracije, koje većinom počinju u bogatim dijelovima Karakasa, gradovima Merida i San Kristobal, kao što je bilo i 2014. godine i većinom demonstriraju bogate zajednice i srednja klasa, a nikako šira siromašna populacija. Vlada Venecuele je tada optužila SAD da pokušavaju silom srušiti novoizabranu demokratsku vlast. S druge strane, zapad na situaciju gleda da je nova vlast uzurpirala imovinu zapadnih firmi, da se šire ideje socijalizma i borbe protiv imperijalizma na prostoru Južne Amerike, te da se u svemu krše ljudska prava i principi demokratije, a optužuje se vlast u Venecueli i zbog bliskih veza sa Rusijom.

Države sa najvećim zalihama naftnih rezervi u svijetu prikazane na grafikonu iznad.

Nafta je (opet) ključni razlog za krizu

Venecuela je vlasnik najvećih dokazanih rezervi zaliha nafte u svijetu (oko 300 milijardi barela), te jedna od vodećih izvoznica nafte, takođe manje je poznato da je ona bogata gasom i posjeduje druge po veličini rezerve gasa u cijeloj Zapadnoj hemisferi. SAD su najveći uvoznik venecuelanske nafte, ona je jeftinija za kupovinu i isplativija, najviše zbog transporta, jer transport tankerima u SAD traje svega 4 do 5 dana, za razliku od bliskoistočne nafte koja putuje 45 dana do obala Sjedinjenih Država. Takođe, venecuelanska vlada je izričita u odluci da ne želi da im SAD eksploatišu naftu. Značaj je i u geostrateškom položaju Venecuele, koja drži kapiju Južne Amerike, te je zato strateški interes SAD da ne dozvole drugu Kubu pod ruskim uticajem u svom neposrednom dvorištu. Maduro je dodatno razbjesnio SAD, jer je zbog otpora ekonomskoj blokadi, Venecuela cijene nafte počela izražavati u kineskoj moneti, s tim da Maduro ostavlja mogućnost da se nafta prodaje i u drugim valutama. Takav postupak Kine olakšava Rusiji i Iranu da svoj izvoz naplaćuju u dolarima, a time Kina umanjuje prevlast dolara na svjetskom tržištu sirovina. Naravno, u geopolitičkim igrama značajno je i nedavno slijetanje ruskih strateških bombardera TU-160 na aerodrom u Karakasu, zbog učešća na vojnoj vježbi sa venecuelanskom armijom, čime se željela učvrstiti vlast predsjednika Madura, ali i pokazati rastuća moć Rusije, te njeno upozorenje za instaliranje američkog protiv raketnog štita u Evropi.

Aktuelna dešavanja i uloga vojske Venecuele

Odlukom Venecuelanske Narodne Skupštine, pod vodstvom opozicije da proglasi Predsjednika Nikolasa Madura nelegitimnim i da na njegovo mjesto privremeno postavi Predsjednika Skupštine Huana Guaida, zakomplikovalo je ionako već komplikovanu situaciju. Ovaj neočekivani čin uslijedio je kada se činilo da je Maduro jači nego ikada, pošto ni sankcije ni prijašnji pokušaji destabilizacije njegove vlasti nisu urodili plodom. Žurba SAD-a i zapada za rješavanje situacije je očita, najviše jer je Venecuela posljednjih godina pokazala mogućnost postojanja ekonomskog razvoja koji nije zasnovan na kapitalizmu. Pokušaj pridobijanja podrške vojske za postavljanje i priznavanje Huana Guaida za legitimnog predsjednika, koji nije izabran na izborima, nije uspio, te sudeći prema prethodnim događajima, vojska je to izričito odbila. Armija Venecuele nije najbrojnija oružana sila u Južnoj Americi, ali je među najbolje opremljenim. U svom sastavu ima većinom rusko naoružanje, iako je kupovala i oružje drugih država, prije svega Kine i Bjelorusije, posjeduje 192 tenka T-72B1V i 84 francuska AMX-30. Takođe, posjeduje 130 borbenih oklopnih vozila pješadije BMP-3M, te 114 BTR-80 A, vazdušne snage su kruna Venecuelanske armije, u svom sastavu posjeduju 23 ruska lovca SU-30 MK2V i 19 američkih F-16 A. Armijska avijacija Venecuele takođe ima i 10 modernih udarnih helikoptera Mil Mi-35M2, 16 višenamjenskih Mil Mi-17V-5, tri teška helikoptera Mil Mi-26T, te 40 helikoptera Bell. Njene artiljerijske snage su odlično opremljene sa 50 artiljerijskih samohodnih topova 2S19 Msta-S, 12 VBR BM-30 Smerch i 24 VBR BM-21 Grad. Najveći izazov i zabrinutost Washingtona, predstavljaju PVO sistemi, 12 baterija čuvenog sistema S-300 VM, 24 S-125 Pechora-2M, 7 BUK-M2, kao i TOR M1.

Protivvazdušni sistem S-300, moćno sredstvo u posjedu venecuelanske armije

Iz ilustrovane vojne moći Venecuele, nije izvjesna skora mogućnost direktne vojne intervencije Washingtona, najviše se govori o mogućnosti upada i ponavljanja libijskog i sirijskog scenarija na tlu Venecuele. Ne isključuje se i pokušaj razbijanja jedinstva venecuelanske vojske, kao ni ubacivanje naoružanih grupa iz pravca Kolumbije, a na granici između ove dvije države već danima se gomilaju vojske sa obje strane. Sudeći po jedinstvu koje trenutno pokazuje narod Venecuele zajedno sa oružanim snagama i sa podrškom prije svega svojih saveznika Rusije i Kine (sa kojima Venecuela ima potpisane vojne i bilateralne sporazume), ovaj scenarij je moguć, ali teško da će polučiti neki uspjeh. Rusko iskustvo u Siriji bi po tom scenariju odigralo presudnu ulogu, a mediji već prenose informacije da su u Venecueli razmješteni ili su krenuli dijelovi ruske privatne kompanije „Vagner“, koja je samo još jedan ogranak moćnog Ruskog GRU-a, koji odavno provodi operacije po Bliskom Istoku. Problem Rusije je udaljenost od Južne Amerike i postavlja se pitanje koliko je Rusija odlučna da sačuva Madura na vlasti i da li je spremna za jedan tako složen poduhvat pred samim vratima SAD-a. Zadnji takav ogled bio je davne 1962. godine u slučaju Kubanske krize i doveo je svijet do ruba nuklearnog rata. Ovih dana je predsjednik Maduro naredio dodatno povećanje broja pripadnika Nacionalne Bolivarske Milicije Venecuele na 2 miliona ljudi, koje će zajedno sa policijom i vojskom, čuvati suverenitet Venecuele. Maduro je već naredio prekid svih diplomatskih odnosa sa Sjedinjenim Američkim Državama, a takođe je dobio veliku podršku drugih država i to od: Turske, Irana, Kube, Bolivije, Nikaragve i Meksika. Dobio je direktnu podršku predsjednika Turske Recep Tayyip Erdogana, koji ga je nazvao bratom, što je samo po sebi znakovito zbog turskog članstva u NATO-u i nastupajućih promjena u svjetskoj geopolitici i složenosti prekrajanja nove mape svjetskih interesa, pružajući sve veći otpor unipolarnom konceptu SAD-a, što tjera Washington na sve agresivnije reakcije na geopolitičkoj karti svijeta. Po svim procjenama u slučaju napada, Venecuela će se u svakom slučaju braniti i pružiti otpor, jer smatraju da je uloženo 30 godinana stvaranju ovakve Venecuele, a narod sa svojom istorijom revolucionarnog djelovanja, iza koje stoji otjelotvoreni mit slobode i nezavisnosti u ikonama ove južnoameričke države, a to su Simon Bolivar i Hugo Chavez.

Ukoliko se dogodi intervencija ili se pokrene sirijski i libijski scenario, ili se otvoreno krene u intervenciju na Venecuelu od strane SAD-a i okolnih država, koje su njeni saveznici, svijet će dobiti još jedno žarište koje će odvesti čitav planet u jednu spiralu neizvjesnosti iza koje se ne zna krajnji ishod, niti se on može jednostavno prognozirati?

Preuzeto sa portala Global Analitika

Ostavite komentar

unesite broj *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.