Pronaći radnika danas je teže nego ikada. I nije to samo zbog plate. Nije ni zbog radnog vremena.
Pronaći radnika danas je teže nego ikada. I nije to samo zbog plate. Nije ni zbog radnog vremena. Posljedica je to mnogo složenijeg uzroka od onog koji se možda na prvu i ne vidi. Radi se o izgubljenom povjerenju, osjećaju da ovdje nema budućnosti, i sistemu koji ne zna sagledati cjelinu.
Za Akta.ba piše: Mubina Salkić, dipl. iur., stručnjakinja za radno pravo i HR modeliranje
Godinama radim s ljudima – i s jedne i s druge strane. I kao poslodavac, i kao HR konsultant, i kao neko ko svakodnevno razgovara i sa radnicima i sa vlasnicima firmi. Razumijem obje strane. Ono što je zajedničko i jednima i drugima jeste osjećaj zarobljenosti – radnik traži više, a poslodavac ne zna kako to da isprati. I tako stojimo, svaki u svom rovu, gledamo preko nišana, a zemlja nam ispod nogu prazna.
U Bosni i Hercegovini danas ne postoji samo manjak radne snage. Postoji manjak povjerenja, sigurnosti i odsustvo sistema koji zna šta hoće. Kada radnik ne zna da li će mu plata biti redovna, kada poslodavac ne zna da li će mu radnik sutra otići u Njemačku, onda ne postoji teren za izgradnju stabilnog tržišta rada.
Kroz sistemske konstelacije, koje već godinama primjenjujem u HR radu, naučila sam da nijedan problem ne postoji sam. Tržište rada je samo jedan simptom sedimentirane neravnoteže. Ako ne funkcioniše obrazovanje, ako ne postoji društvena sigurnost, ako institucije nisu stabilne – sve to se prelama kroz odnose na poslu, kroz izostanke, kroz odlaske, kroz šutnju na radnim sastancima.
U BiH često kažemo: “Nije problem plata, problem je što me niko ne cijeni.” A kako da te cijene kad ni oni iznad ne znaju gdje plove? Nema sistema koji vidi čovjeka. A kad čovjek ne osjeti da pripada, on traži svoje mjesto pod suncem negdje drugo.
Radnici koji odlaze iz BiH nisu samo “zbog para” otišli. Otišli su da ih neko uljudno pozdravi, da ih pita kako su, da ih ne zovu samo kad nešto ne valja. A mi ovdje, nažalost, još učimo da to i jeste dio posla. HR modeli modernih društava već odavno znaju da ljudi ne odlaze iz firmi, nego iz odnosa.
S druge strane, ni poslodavci nisu imuni. Razgovarala sam s mnogima koji govore: “Uložimo, obučimo, sve im damo, a oni odu.” To jeste istina, i to boli. I to košta. Ali ne možemo graditi biznis na ljutnji. Potrebna je promjena iznutra – i kod radnika, i kod poslodavaca, i u institucijama koje sve to treba da nadgledaju.
HR u BiH mora prestati biti administracija i postati ozbiljna strategija za izgradnju kulture povjerenja. To ne znači samo praviti ugovore, nego slušati, prepoznavati obrasce, i kroz sistemski pristup razumjeti gdje organizacija puca. HR mora biti tačka susreta čovjeka i sistema.
Moramo govoriti o emocionalnoj sigurnosti, o lojalnosti koja se ne kupuje samo platom, nego i poštovanjem. Sistem se mora postaviti tako da ljudi žele ostati, ne zato što nemaju gdje, nego zato što vide smisao.
Ako nastavimo ovako – da li ćemo imati koga da pitamo za šta radimo sve ovo? Djeca nam rastu na internetu, radnici na oglasima za Njemačku, a tržište rada na aparatima.
Vrijeme je da prestanemo gledati problem kroz cijev karabina – radnik protiv poslodavca, poslodavac protiv radnika – i počnemo graditi sistem u kojem svako ima svoje mjesto, u kojem su odnosi čisti, a uloge jasne. Tu HR ima ključnu ulogu – da poveže, da razumije, da podsjeti.
Jer, sve dok čovjek ovdje ne bude znao zašto radi, za koga i u kojem sistemu, dotle će “trbuhom za kruhom” ostati jedini plan.
akta.ba