POLITIČKI ŽIVOT I SMRT: Umjetnost ne poznaje granicu, jedina granica koja u njoj postoji jeste ona koja nastaje u imaginaciji umjetnika.
Piše: Đorđe Krajišnik za Oslobođenje
Konsternirana je banjalučka građanština izdejstvovala ovih dana da Muzej savremene umjetnosti Republike Srpske povuče izložbu nagrađene studentkinje Akademije umjetnosti Univerziteta u Banjoj Luci Milene Ivić koja je bila postavljena pod nazivom “Šta da radimo sa ovom slobodom?”. Naime, kako tvrde oni koji su izložbu uspjeli, prije njenog čišćenja, vidjeti, jedan od radova njome obuhvaćenih sadržao je haljinu na kojoj je bio krst, na kojem su pisali, kako neko reče, bezobrazluci. Iako je, kako je saopšteno iz Muzeja, izložba povučena uz saglasnost umjetnice, činjenica da je uopšte jedna umjetnička postavka uklonjena na ovaj način, zbog navodne pobune uvijek zabrinutih i uvrijeđenih građana (čitaj u ključu “čuvenih” Politikinih odjeka&reagovanja), predstavlja akt cenzure, ali i samocenzure u najdoslovnijem smislu riječi. Krenimo redom, ovo nije prvi takav slučaj u gradu na Vrbasu u posljednje vrijeme. Nedavno je na sceni glavnog pozorišta u entitetu, tiho i bez mnogo buke, zaustavljeno postavljanje jednog teksta jer je u svom naslovu sadržavao riječ Jugoslavija. To nam, dakako, pokazuje da se polje umjetnosti i kulture u Banjaluci, već samo po sebi dugo građeno na gotovo, čast izuzecima, strogo nacionalno/nacionalističkim postulatima, dodatno počelo sužavati. Drugim riječima, počinje posljednji akt provincijalizacije, degradacije i akulturacije jednog grada, po modelu svođenja njegove umjetnosti i kulture na isključivo zavičajnu, nakaradno tradicionalističku i etnonacionalističku narativnost, za okrupnjavanje biračkog tijela velikog vođe.
Stepen uvredljivosti
Sam MSURS posljednjih je godina važio za instituciju koja, istina vrlo često s distancom, pod svojim okriljem dopušta i neka propitivanja. Međutim, sasvim je jasno da granica protezanja umjetničke slobode ima svoja ograničenja. Tačnije, umjetnost je slobodna do onog trenutka dok ne dirne u “svetosti” za koje je važeći nacionalni narativ označio da takve jesu. Cjelokupna bosanskohercegovačka umjetnost, ako nešto takvo uopšte postoji, duboko je opterećena svojom nemogućnošću da otvoreno i beskompromisno propituje, te dovodi u sumnju svaku sakralizaciju svjetovnog i mitotvorstvo koje iz nje proizlazi. A tamo gdje su za umjetnost postavljeni horizonti iznad kojih idu samo lud i samoubice, gdje postoje one svetosti čije propitivanje izaziva navodnu sablaznutost javnosti, gdje ta uznemirena javnost može kad i kako joj se prohtije određivati stepen uvredljivosti ili neuvredljivosti umjetnosti, onda dolazimo u prostor gdje cenzura i njoj posljedična autocenzura postaju jedini važeći meritumi. Što nas vodi do zaključka da u tako opterećenom kulturnom polju umjetnosti i stvaranja zapravo i nema, a nema ih jer ih ne može biti tamo gdje su unaprijed postavljeni međaši preko kojih nije dozvoljeno ići.
Umjetnost ne poznaje svetost, ona sve može i mora staviti na svoju vagu. Koliko god se nekad doimalo neprimjerenim vidjeti nešto u jednom umjetničkom aktu, ono je nužno, ako je umjetnički dosljedno mišljeno, jer nas tjera da se suočavamo sa svijetom i životom oko sebe kao svjesni, racionalni ljudi. Umjetnost ne poznaje granicu, jedina granica koja u njoj postoji jeste ona koja nastaje u imaginaciji umjetnika, ono dokle je on sebi postavio da će u jednom procesu stvaranja doći ili neće doći. Svako drugo ograničenje ili unaprijed zadati horizont je za nju jalova zemlja, besplodno tlo. Upravo zbog te njene beskompromisnosti, mogućnosti da nas provede i kroz strašno, i kroz uzvišeno i kroz smiješno, te da nas pomjeri iz naše uljuljkanosti u egzistenciji, gledanja na stvarnost zdravo za gotovo, ona jeste ona duhovna potreba čovjeka koja ga je udaljila od beslovesnosti drugih bića na ovoj planeti. Dirljiva potreba čovjeka da se kroz umjetnost, koliko god se to iluzornim činilo, igra boga, utješna je i bar malo osmišljava naše bivanje.
Dakako, teško je očekivati da to može pojmiti jedan mehanizam uspostavljen na kulturi smrti i rekreiranju mitomanskih kulturnih paradigmi. On jedino nastoji svojim crnilom homogenizirati nacionalistički naboj, on umjetnost i kulturu vidi isključivo kao propagandno oružje. S druge strane, sam Muzej kao institucija pristaje na kapitulaciju tamo gdje se to ni u kom slučaju ne bi smjelo raditi. U saopštenju o povlačenju izložbe, bez obzira na to koliko nepotrebna bila oznaka “uz saglasnost umjetnice” (kao da je umjetnicu neko nešto pitao), djeluje gotovo apsurdno obrazloženje da se izložba uklanja jer je “izazvala niz negativnih konotacija građana”. Šta ovo uopšte znači? Šta bi trebalo da su umjetnost i njena manifestacija samo niz pozitivnih konotacija građana? Dakle, umjetnosti može biti samo kad kod građana izaziva pozitivne konotacije, ukoliko ona, gluho bilo, recepijenta malo pomjeri, izglobi ga iz njegove čamotinje, onda ju treba sasjeći u korijenu cenzurom, koju ćemo nadograditi i autocenzurom poslušnih kulturnih službenika. Oni, jelte, moraju, kruh im ovisi o tome.
Licemjerna osjetljivost
Ono što, na koncu, djeluje pervertirano i strašno u svemu ovome, jeste to što su bogobojažljivi, uvredljivi i pravovjerni građani Banjaluke ostali do te mjere sablaznuti jednim umjetničkim radom, jednim pokušajem mlade umjetnice da postavi neka pitanja izvan zadatog kalupa, da je izložba u rekordnom roku sklonjena, a da recimo nisu ni najmanje sablažnjeni činjenicom da su baš u njihovom gradu ne tako davno tim istim krstom koji je umjetnica izložila propitivanju blagosiljane puška i bajoneta prije slanja u progon i ubijanje sugrađana. Da budem još precizniji, u najmanju ruku djeluje licemjerna osjetljivost vjerujućih u Banjaluci, koje je do te mjere potresao jedan umjetnički rad, a ne potresa ih svakodnevno prebrutalni fakt da u istom tom gradu još nikada nije otkriveno ko je i zbog čega ubio Davida Dragičevića.
Stoga, kako je sama umjetnica to izrazila, pitanje je “šta ćemo sa ovom slobodom?”.