“Nisam mislio da će biti ovako teško. Čini mi se kao da je sve otišlo bestraga. Sanjam grozne snove. Kako tonem u živi pijesak, dok djeca pokušavaju da me izvuku granom.”
Piše: Vedran Grahovac
Ken Louč (Ken Loach), proslavljeni britanski reditelj, jedan je od malobrojnih u istoriji filma koji su dva puta osvajali nagradu Zlatna palma. Društvena angažovanost i bavljenje bitnim temama, karakteristike su po kojima je postao prepoznatljiv širom svijeta. Nerijetko, junaci njegovih filmova su obični „mali“ ljudi, pripadnici radničke klase kroz koje Louč, kao malo koji reditelj, vjerno i realistično oslikava portret surovog svijeta kapitalizma. Upravo na tim osnovama snimio je i svoj posljednji film „Sorry We Missed You“ iz 2019. godine.
Radnja filma prati supružnike Rikija (Ricky) i Ebi (Abbie). Ebi je njegovateljica i konstantno radi, dok Riki odlučuje da proda auto, kako bi se priključio franšizi velike firme brze pošte i kupio kombi koji mu je neophodan za rad. Poslije nekoliko dana rada u firmi, shvata da ne radi kod njih nego sa njima „sarađuje“ i da neće primati platu nego naknadu. Zapravo, shvata da je ta firma poligon modernog izrabljivanja radnika, koji nemaju pravo ići u toalet, nemaju slobodan dan i rade po 14 sati dnevno. Uprkos tome, ostaje tu, a sve sa namjerom da za određeni period stekne neophodnu svotu novca i riješi egzistencijalne probleme od životne važnosti, kao što je kupovina stana. Pored toga, ima probleme sa sinom koji se od njega u potpunosti emotivno otuđio.
Za razliku od svog prethodnog filma „Ja, Danijel Blejk“ (I, Daniel Blake), u kojem Louč akcenat stavlja na besmisao birokratije, u ovom filmu Louč se bavi dehumanizovanim svijetom kapitalizma i radnika, polazeći iz perspektive čovjeka. Globalnu sliku društva prezentuje iz mikro ugla, koji u potpunosti oslikava ono u šta se svijet oko nas odavno pretvorio. Bez obzira na ekonomsku razvijenost, u tom svijetu profit je jedino i vrhovno načelo. Velike kompanije, trkajući se jedna sa drugom, baziraju svoja poslovanja prateći trendove, odnosno, konkurenciju od koje moraju da budu bolje. U toj trci, oni svoje radnike „gaze“ kako moralno tako i fizički. Od njih prave bezlične „robote“, koji osim toga što rade, nemaju ništa. Njihov život sveden je na isporuke, rokove i bojazan da se ne razbole.
Ostatak teksta pročitajte na etrafika.net