Gleda orao neustrašivo ravno u Sunce,
I u tebe, vječni sjaju, ako ti je srce čisto.
Angelus Silesius
Kralj među pticama, vladar nepreglednih prostranstava neba i nedodirljivih planinskih vrhunaca postao je sveprisutni simbol različitih drevnih kultura i ostao zaštitni znak mnogih vladara i naroda kroz povijest. Zbog oštrog vida kojim može prodrijeti daleko i obuhvatiti sve što se događa, zbog smjelog leta i pogleda uprtog prema Suncu smatrali su da je blizak Bogu ili da predstavlja njegovo utjelovljenje. Imao je često i ulogu krilatog božanskog glasnika i izvršitelja njegove volje krećući se brzo kroz vjetrove i oblake između neba i zemlje.
Za stare Grke orao je povezan s vrhovnim bogom, Zeusom. Vjerovali su da sjedi do Zeusa ili na njegovom žezlu držeći munje u kandžama te tako spreman čeka Božju zapovijed.
Julije Cezar u svojim Zapisima o građanskom ratu svjedoči o važnosti orla kao simbola. Naime, u bitci protiv Pompeja, orlonoša iz Cezarove vojske bio je teško ranjen i gubeći svijest obratio se svojim drugovima konjanicima koji su ga okružili, rekavši: Svoga sam orla toliko godina vjerno branio, a sad ga umirući s istom vjernošću vraćam Cezaru! Ne dopustite, preklinjem vas, jer se to nikad nije dogodilo u Cezarovoj vojsci, da se osramotite! Odnesite mu orla čitava!
Perzijanci su orla smatrali simbolom pobjede. Njihova vjerovanja također kazuju da orao donosi nove duše u zemaljski svijet, a duše onih na odlasku u podzemni svijet.
U starom Rimu predstavljao je vrhovnog boga Jupitera i također je prikazivan kako drži munje u kandžama. Nalazio se na glavnoj zastavi Carstva i na vrhu posebnog koplja koji je nosio legionar orlonoša.
Plutarh i Svetonije prenose nam kako su se stari Rimljani opraštali od svojih careva. Preminulog bi cara odnijeli na Marsovo polje ukrašenog sa svim odličjima i simbolima carske vlasti gdje bi ga se postavilo na piramidalno složene cjepanice. U zapaljenu se vatru potom bacao vrijedan nakit i druge dragocjenosti, a kada bi se vatra počela širiti, iz kaveza bi se pustio orao, evocirajući tako uspon careve duše prema Bogu.
Prema drevnim predajama sjevernoameričkih Indijanaca donositelj znanja bio je veliki Orao mudrosti. Predaja govori da je on prenosio znanje, ali samo onim ljudima koji su bili čista i hrabra srca i dovoljno snažni da ga smirena duha mogu gledati u lice. Primjer takvih ljudi bili su šamani. Zapisi o njima otkrivaju koliku je važnost imao orao u obredima izlječenja. Šamani naroda Paviotso služili su se prilikom liječenja štapom s orlovim perom.
Keltski svećenici, druidi, štovali su orla kao simbol Svemoćnog koji promatra svijet s viših duhovnih razina.
Azteci su orla povezivali sa znamenom koji je mudracima dao njihov glavni bog dok su kao nepoznati narod tražili svoju novu domovinu. Nakon mukotrpnih godina lutanja znamen su konačno ugledali na kamenom otočiću – bijelog orla kako na kaktusu nopal savladava zmiju. Kaktus nopal sa svojim crvenim plodovima u obliku srca simbol je istinskog ljudskog središta u kojem je jedino moguć susret nebeskih snaga prikazanih orlom sa zemaljskim snagama koje simbolizira zmija.
Česti su simbolički prikazi orla i u biblijskim tekstovima te u srednjovjekovnoj umjetnosti. Orao se spominje i u psalmima gdje se uspoređuje s pticom feniks kao simbolom duhovnog preporoda. Prema vjerovanju kršćanskih mistika, Ivan Evanđelist uspoređuje se s orlom zbog toga što je svojim oštrim vidom mogao u čovjeku prepoznati izvor dobra.
U doba križarskih ratova europski su kraljevi i vitezovi kao simbol svoje moći nosili na štitovima jednoglavog ili dvoglavog orla, a smatra se da je usvojen preko Turaka Seldžuka od Hetita i još starijih naroda Male Azije.
Imaj snagu orlovih krila,
Vjeru i hrabrost da
Poletiš prema novim visinama
I mudrost svemira
Koja će te odvesti tamo.
Indijanska molitva
Postoji još mnogo sličnih aspekata u različitim prostorno i vremenski udaljenim kulturama, a svima im je zajednička važnost koju su pridavali simboličkim osobinama ove moćne ptice, povezujući ih s uzvišenim snagama čovjeka. Duboko u nama duhovna su krila spremna za let beskrajnim prostranstvima, a nutarnje se oči otvaraju novoj svjetlosti dana obuhvaćajući istovremeno i ono malo i ono veliko, djelić i cjelinu, trenutak i vječnost. Iznad bola i iluzija života, iznad smrti i straha uzdiže nas sunčana ptica vječnog duha.
Autor: Erik Škara za Nova akropola